Problem je što ni Sarajevo nije Madrid

Prvi dio

piše Lejla

Ako ste LGBTI+ osoba u Evropi, nekoliko hiljada kilometara može značiti razliku između države koja vas prepoznaje kao ravnopravnog građanina i države koja vaše postojanje tretira kao politički problem. U Španiji možete sklopiti brak, osnovati porodicu, zakonski promijeniti oznaku spola kroz sistem zasnovan na samoodređenju i očekivati da država razvija politike čiji je cilj vaša ravnopravnost. U Turskoj se Pride događaji zabranjuju, LGBTI+ organizacije završavaju pred sudovima, a aktivisti i umjetnici suočavaju se s represijom. U Bjelorusiji je uveden zakon protiv takozvane „LGBTI propagande“, po uzoru na ruski model.

Sve se to dešava na istom kontinentu.

A negdje između Madrida i Minska nalazi se Bosna i Hercegovina.

I problem je što ni Sarajevo nije Madrid.

Španija prva, Bosna i Hercegovina 27.

ILGA-Europe je u maju objavila Rainbow Map za 2026. godinu, godišnji pregled zakona i javnih politika koje utiču na prava LGBTI+ osoba u 49 evropskih država. Nakon deset godina dominacije Malte, na prvo mjesto ove godine izbila je Španija sa 89%, dok je Malta druga sa 88%. Na samom dnu nalaze se Rusija i Azerbejdžan sa svega 2%, zatim Turska sa 5% i Bjelorusija sa 7%.

Bosna i Hercegovina?

27. mjesto. Rezultat – 37%.

I prije nego što se utješimo činjenicom da iza nas postoje još 22 države, vrijedi pogledati ko je ispred nas. Crna Gora je na 18. mjestu. Hrvatska na 19. Slovenija na 17. Albanija je 25. Moldova 26. Bosna i Hercegovina nalazi se i ispod evropskog prosjeka od 43%, a još je dalje od prosjeka Evropske unije, koji iznosi 52%. Za državu koja već godinama ponavlja da joj je budućnost u Evropskoj uniji, 27. mjesto ne bi trebalo predstavljati rezultat kojim se možemo pohvaliti.

Trebalo bi predstavljati upozorenje.

Ne postoji gen za toleranciju

Najlakše bi bilo zaključiti da je Španija jednostavno „liberalna država“, dok su Turska, Rusija ili Bjelorusija „konzervativne“. Ali upravo Rainbow Map pokazuje koliko je takvo objašnjenje pogrešno. Španija nije završila na prvom mjestu zato što se jednog jutra probudila tolerantnija od ostatka Evrope. Došla je tamo političkim odlukama. Tokom proteklih godina usvojila je nove zakonske zaštite, nacionalne strategije za LGBTI+ i trans prava, uspostavila nezavisno tijelo za jednak tretman i nediskriminaciju te u zdravstvenom sistemu provela depatologizaciju trans identiteta. Kada su pojedine regionalne vlasti pokušale urušiti postojeća prava, državne institucije su reagovale pozivajući se na zaštitu ustavnih prava. Drugim riječima, prvo mjesto nije nagrada za lijepu zastavu duginih boja na zgradi institucije tokom mjeseca ponosa. Ono je posljedica zakona, institucija i političkih odluka. Isto tako, posljednja mjesta nisu rezultat nekakve nepromjenjive „kulture“ naroda koji tamo žive. I ona su rezultat politike.

U Bjelorusiji su vlasti dodatno ograničile LGBTI+ prava donošenjem zakona protiv takozvane „propagande“. U Turskoj se protiv LGBTI+ aktivista i organizacija koriste odredbe o „opscenosti“, Pride događaji se i dalje zabranjuju, a policijska represija prati pokušaje javnog okupljanja. Rusija je posljednja na listi, a LGBTI+ organizacije i aktivizam povezuju se čak i s „ekstremizmom“. Prava se, dakle, mogu širiti. Ali se mogu i oduzimati.

A mi smo negdje u sredini. I to nije kompliment.

Bosna i Hercegovina je zanimljiv primjer upravo zato što na papiru ponekad djelujemo mnogo naprednije nego što izgleda svakodnevni život LGBTI+ osoba. Imamo Zakon o zabrani diskriminacije koji štiti od diskriminacije na osnovu seksualne orijentacije, rodnog identiteta i spolnih karakteristika. Imamo određene odredbe koje prepoznaju zločine iz mržnje. Imamo institucije za zaštitu ljudskih prava. Imamo Povorku ponosa. I mogli bismo nabrojati sve to i zaključiti da situacija ipak nije toliko loša. Samo što bi takav zaključak bio prilično nepošten.

Istospolni partneri u Bosni i Hercegovini i dalje nemaju pravno priznanje svoje zajednice. Ne postoji mogućnost zajedničkog usvajanja djece niti niz prava koja heteroseksualni parovi uzimaju zdravo za gotovo. Za pravno priznanje roda i dalje postoje zahtjevi koje ILGA-Europe smatra ozbiljno problematičnim, uključujući medicinske intervencije, a BiH se nalazi među državama u kojima je sterilizacija i dalje uslov u postupku pravnog priznanja roda.

Još je apsurdnije što smo tokom posljednjih godina uspjeli napraviti i korake unazad. Narodna skupština Republike Srpske je 2025. godine iz Krivičnog zakonika izbrisala rodni identitet iz zaštićenih karakteristika. U Federaciji BiH iste godine izmijenjena je definicija „bliske osobe“ u propisima koji štite osobe od nasilja tako da obuhvata samo partnere različitog spola. Prema ILGA-Europe, izmjena je uslijedila nakon tvrdnji da bi rodno neutralna definicija mogla voditi ka priznavanju istospolnih zajednica. Zastanimo na trenutak kod toga.

U državi u kojoj istospolni par nema gotovo nikakvu pravnu zaštitu svoje zajednice, neko se toliko uplašio mogućnosti da bi zakon mogao indirektno priznati da takvi parovi postoje da je bilo važnije promijeniti definiciju nego proširiti zaštitu od nasilja. Ako to nije politička poruka LGBTI+ osobama, teško je zamisliti šta jeste.

„Ali imamo Povorku ponosa“

Imamo. I trebamo je imati. Ali pravo da jednom godišnje prošetate nekoliko kilometara glavnim gradom nije konačni dokaz jednakosti. Posebno jer ni to pravo nije jednako dostupno širom države. ILGA-Europe navodi Bosnu i Hercegovinu među državama u kojima su LGBTI+ javni događaji posljednjih godina nailazili na ometanje slobode okupljanja od strane vlasti. Dovoljno je sjetiti se Banje Luke 2023. godine, kada su policijske vlasti zabranile događaj LGBTI+ zajednice, nakon čega su aktivisti i novinari napadnuti. Počinioci tog napada, prema podacima ILGA-Europe za 2025, još nisu bili procesuirani.

Zato je moguće istovremeno imati Povorku ponosa u Sarajevu i ozbiljan problem sa slobodom okupljanja LGBTI+ osoba u Bosni i Hercegovini. Jedno ne poništava drugo.

27. mjesto treba da nas bude sramota

Možda riječ „sramota“ zvuči previše grubo. Ali pogledajmo šta zapravo govorimo. Bosna i Hercegovina je država koja želi članstvo u Evropskoj uniji.

Država koja je potpisnica međunarodnih konvencija o ljudskim pravima. Država čiji političari redovno govore o evropskim vrijednostima. A onda pogledamo indeks koji mjeri vrlo konkretne stvari – može li istospolni par zakonski postojati kao porodica, jesu li građani zaštićeni od diskriminacije, kažnjava li se govor mržnje, može li trans osoba dobiti dokumente bez ponižavajućih medicinskih uslova, štiti li policija LGBTI+ okupljanja – i dobijemo:

37 od mogućih 100%.

To nije pitanje toga jesmo li „bolji od Turske“. Naravno da jesmo prema ovom indeksu. Ali standard ljudskih prava ne može biti: barem nismo posljednji. Niko se ne hvali ocjenom dva zato što je neko drugi dobio jedan.