Ljiljani i duga: veći problem od nasilja

piše Emina

Juni je završen. Još jedan Mjesec ponosa je iza nas. Još jedna Bh. povorka ponosa je prošla ulicama Sarajeva. Još jednom su LGBTI+ osobe, aktivisti_kinje, saveznici_e, prijatelji_ce i građani_ke izašli_e u javni prostor i poručili_e ono što bi u normalnom društvu trebalo biti toliko jednostavno da se ne mora ponavljati: imamo pravo postojati, imamo pravo biti vidljivi_e, imamo pravo voljeti, imamo pravo biti sigurni_e i imamo pravo pripadati ovoj zemlji.

Ali u Bosni i Hercegovini, izgleda, ni ljubav prema vlastitoj državi nije dozvoljena ako dolazi iz tijela koje je označeno kao “pogrešno”.

Ovogodišnja Povorka ponosa održana je pod sloganom “Sve nam boje dobro stoje”. I zaista, sve boje su nam dobro stajale: boje otpora, zajedništva, solidarnosti, hrabrosti, bola, radosti i prkosa. Tokom juna organizirane su aktivnosti, razgovori, okupljanja, kulturni sadržaji, prostori podrške i javne poruke koje su podsjetile da LGBTI+ zajednica u Bosni i Hercegovini nije nikakva uvezena tema, nikakav hir, nikakav “trend sa Zapada”, nego dio ovog društva.

Oduvijek.

Ipak, za dio javnosti, sve to je bilo manje važno od jedne zastave.

Zastave duginih boja s ljiljanima.

Odjednom su se probudili čuvari države. Čuvari simbola. Čuvari historije. Čuvari morala. Čuvari svega, osim ljudskog dostojanstva. Odjednom su oni koji godinama šute na korupciju, femicide, nasilje, odlazak mladih, urušavanje institucija, siromaštvo, ponižavanje radnika_ca i svakodnevno gaženje ljudskih prava, odlučili da je najveća prijetnja Bosni i Hercegovini gej osoba koja nosi ljiljane.

Zaista?

Nije problem u ljiljanima. Problem je u tome što LGBTI+ osoba kaže: ovo je i moja zemlja.

A upravo to mnogi ne mogu podnijeti.

Ne mogu podnijeti da neko ko je gej, lezbejka, biseksualna, trans, interspolna ili queer osoba voli Bosnu i Hercegovinu. Ne mogu podnijeti da LGBTI+ osoba nije nikakav stranac u vlastitom gradu. Ne mogu podnijeti da neko koga bi najradije izbrisali iz javnog prostora uzme simbol države i kaže: i ja pripadam ovdje.

Jer njima država nije zajednički prostor. Njima je država privatna avlija. U njoj ima mjesta samo za one koji izgledaju, vole, šute, mole, glasaju i žive onako kako oni misle da treba.

Posebno je zanimljivo, i posebno licemjerno, kada takve lekcije dolaze od onih koji žive u liberalnim društvima Evrope, uživaju njihova prava, sigurnost, socijalne sisteme, slobode i zakone, a onda iz udobnosti dijasporskog života nama ovdje objašnjavaju kako trebamo ostati zarobljeni u zatucanosti. Tamo koriste prednosti društava koja su se izborila za slobode, a ovdje bi najradije svima propisali kako se smije živjeti. Tamo im odgovara demokratija, pluralizam i pravna zaštita. Ovdje bi rado moralnu policiju.

Takav patriotizam nije patriotizam. To je kontrola.

Jer ako tvoja ljubav prema državi zavisi od toga da iz nje izbaciš sve koji ti se ne sviđaju, ti ne voliš državu. Ti voliš ideju države u kojoj si ti mjera svega.

Ako ti smeta duga s ljiljanima, a ne smeta ti nasilje nad ljudima, problem nije u zastavi. Problem je u tebi.

Ako te vrijeđa to što LGBTI+ osoba nosi simbol Bosne i Hercegovine, ali te ne vrijeđa govor mržnje u komentarima, problem nije u simbolu. Problem je u tvojoj potrebi da odlučuješ ko ima pravo pripadati.

Ako tvrdiš da su LGBTI+ osobe “preosjetljive”, a onda se kolektivno raspadneš pred kombinacijom duginih boja i ljiljana, možda je vrijeme da pogledaš u vlastitu preosjetljivost. Jer zanimljivo je kako su najglasniji protiv “uvrijeđenosti” uvijek prvi uvrijeđeni kada neko drugi uzme pravo na postojanje.

I zato ovu rečenicu treba reći jasno: LGBTI+ osobe nikome nisu ukrale ljiljane. Nisu ukrale Bosnu i Hercegovinu. Nisu ukrale historiju. Nisu ukrale ničiju žrtvu. One samo odbijaju da im se kaže da nemaju pravo na pripadanje.

A mladiću koji je nosio zastavu, bez potrebe da ga imenujem, želim reći: nisi bio dužan izvinjenja NIKOME!

Nisi učinio ništa pogrešno time što si spojio svoj identitet i ljubav prema zemlji. Nisi učinio ništa pogrešno time što si bio vidljiv. Nisi učinio ništa pogrešno time što si pokazao da LGBTI+ osobe nisu izvan Bosne i Hercegovine, nego u njenom srcu, njenim gradovima, njenim porodicama, njenim školama, njenim firmama, njenim ulicama.

Žao mi je što si doveden u situaciju da se izvinjavaš ljudima koji te, vrlo vjerovatno, ne bi prihvatili ni da si šutio. Žao mi je što je pritisak bio toliki da si morao objašnjavati svoju ljubav prema državi onima koji tu ljubav priznaju samo kada dolazi u “prihvatljivom” pakovanju. Žao mi je što si bio izložen linču u društvu koje se tako lako okomi na pojedinca, posebno kada je taj pojedinac mlad, vidljiv i ranjiv.

Ali ono što si uradio nije bilo za izvinjenje. Bilo je za podršku.

U ovakvim situacijama niko ne bi trebao ostati sam. Postoje organizacije, aktivisti_kinje, pravna podrška i ljudi koji znaju šta znači online linč, govor mržnje i nasilje. Umjesto da se LGBTI+ osobe guraju u poziciju da mole za oprost jer postoje, društvo bi ih moralo zaštititi. Institucije bi morale reagovati. Organizacije bi morale biti kontaktirane. Prijave bi se morale podnositi. Jer govor mržnje nije “mišljenje”. Prijetnje nisu “stav”. Linč nije “reakcija javnosti”.

A tu dolazimo i do medija.

Mediji u Bosni i Hercegovini moraju prestati koristiti LGBTI+ teme kao mamac za klikove, komentare i reach. Previše dobro znaju šta rade kada objave senzacionalistički naslov, fotografiju ili video i onda puste komentare da gore. Previše dobro znaju da će se ispod takvih objava nakupiti uvrede, prijetnje, dehumanizacija i pozivi na nasilje. I previše često se prave da je to samo “angažman publike”.

Nije. To je profitiranje od mržnje.

Ako medij objavi sadržaj o LGBTI+ osobama, onda ima odgovornost da moderira komentare. Ako zna da će tema izazvati govor mržnje, onda ima odgovornost da ga ne hrani. Ako zna da naslov može dodatno izložiti pojedinca nasilju, onda ima odgovornost da ne pravi metu od nečijeg lica, tijela, zastave ili identiteta.

Sloboda medija ne znači slobodu da se tuđa sigurnost pretvara u statistiku pregleda. Informisanje javnosti ne znači guranje ranjivih ljudi pred digitalnu rulju. A “reakcije javnosti” nisu neutralna vijest kada su te reakcije pune mržnje.

Ovaj juni nam je pokazao dvije Bosne i Hercegovine.

Jednu koja izlazi na ulicu, pjeva, grli, protestuje, voli, nosi zastave i traži dostojanstvo.

I drugu koja iz komentara, tuđih država, anonimnih profila i moralnih visina pokušava objasniti ko smije biti Bosanac i Hercegovac, ko smije voljeti ovu zemlju i ko smije nositi njene simbole.

Prva Bosna je hrabra.

Druga je uplašena.

Jer da nije uplašena, ne bi joj smetala duga. Ne bi joj smetala zastava. Ne bi joj smetao mladić koji voli svoju državu. Ne bi joj smetalo to što neko postoji drugačije.

Na kraju, pitanje nije kome pripadaju ljiljani. Pitanje je kakvu Bosnu i Hercegovinu želimo.

Ako su ljiljani simbol slobode, onda ne mogu biti korišteni za isključivanje. Ako su simbol otpora, onda ne mogu pripadati onima koji bi danas drugima o

duzimali pravo na život bez straha. Ako su simbol zemlje koja je preživjela nasilje, onda ne mogu služiti kao izgovor za novo nasilje, makar ono bilo upakovano u komentare, statuse i lažni moral.

LGBTI+ osobe ne traže dozvolu da vole Bosnu i Hercegovinu.

One su Bosna i Hercegovina.

I zato: sve nam boje dobro stoje. I duga. I ljiljani. I prkos. I ponos.