„Nasilje nije porodična stvar, nasilje je društveni problem“: Novi dokumentarni film TOC-a premijerno na RahatluQ-u

piše Enisa

Drugog dana RahatluQ-a, Festivala queer umjetnosti i aktivizma, 10. oktobra, publika će na Kamernoj sceni Doma mladih Tuzla imati priliku premijerno pogledati novi dokumentarni film koji se bavi porodičnim nasiljem nad ženama i LGBTI+ osobama u BiH.

Film kroz dvije različite društvene prizme govori o istom problemu. Jednu liniju čine iskustva žena koje su preživjele porodično ili partnersko nasilje, dok se druga fokusira na LGBTI+ osobe koje su nasilje doživjele unutar porodice. Kroz lična svjedočenja, ali i razgovore sa stručnim osobama, aktivistima_cama, terapeutima, sigurnim kućama i predstavnicama sistema podrške, dokumentarac pokušava pokazati da se okolnosti mogu razlikovati, ali da su mehanizmi kontrole, izolacije, straha, krivice i izlaska iz nasilja često veoma slični.

Film nastaje u produkciji Kataliza Produkcija d.o.o., iza koje stoje Bakir Bijedić i Lejla Skopljak, dok je autor i režiser filma Admir Adilović.

Od konverzivne terapije do porodičnog nasilja

Ovo nije prva saradnja iste ekipe sa Tuzlanskim otvorenim centrom. Prethodno su zajedno radili dokumentarni film o konverzivnoj terapiji, a upravo je taj proces otvorio prostor za novu temu. „Tokom rada na dokumentarnom filmu o konverzivnoj terapiji bilo je jasno da ona vrlo često biva dio šireg porodičnog nasilja“, objašnjava Adilović. Za njega je porodično nasilje posebno ugrožavajuće upravo zato što pogađa mjesto koje bi trebalo predstavljati osnovnu sigurnost. „Porodica bi trebala biti mjesto naše apsolutne sigurnosti i prihvaćenosti, te smo kroz snimanje novog filma mogli vidjeti kako to izgleda kada je ova sigurnost narušena, a prihvaćenost zapravo uslovljena.“ Nakon prikazivanja prethodnog filma, Adiloviću su se javljale osobe koje su imale iskustva konverzivne terapije, ali i osobe koje su preživljavale različite oblike porodičnog nasilja. „U jednom trenutku sam shvatio koliko je ono nevidljivo i koliko često zaboravljamo koliko je razarajuće. Prvi film kao da je bio uvertira ovome i zapravo doveo porodično nasilje u prvi plan.“

Slično iskustvo iz prethodnog projekta nosi i produkcijski tim. Bakir Bijedić i Lejla Skopljak ističu da su upravo kroz rad na filmu o konverzivnoj terapiji naučili kako pristupati projektima koji obrađuju izrazito osjetljive teme. „Porodično nasilje je isto tako jako teška tema. Najvažnije je bilo pronaći način komunikacije tako da nikoga ne uvrijedimo ili retraumatizujemo.“

Jedna od ključnih odluka u filmu bila je povezati iskustva žena i LGBTI+ osoba, bez pokušaja da se njihova iskustva izjednače ili pojednostave. Adilović kaže da upravo paralelno prikazivanje različitih životnih priča omogućava senzibilizaciju publike, ali i šalje jednu vrlo jednostavnu poruku: „Nisi sam_a. Film ne pokušava pojednostaviti iskustva, već dati priliku različitim životnim iskustvima da dođu do izražaja kroz medijski prostor, ali kroz jasnu poruku da smo skupa u istom problemu i da je potrebno da se zajednički borimo.“ Za njega borba protiv nasilja ne može biti selektivna. „Ljudska prava nisu švedski sto, što bi rekla moja drugarica Jadranka iz Fondacije Cure, i mi nemamo pravo birati koga ćemo štititi ili koje ljudsko pravo nam je bitnije. Svi ljudi i sva ljudska prava moraju biti podjednako bitni. Ne postoji borba za ljudska prava bez uključivanja svih.“

Kada kamera mora znati stati

Rad sa osobama koje govore o vlastitim iskustvima nasilja zahtijevao je mnogo više od tehničke pripreme. Produkcijski tim ističe da je najvažnije bilo stvoriti povjerenje. „Bitno je imati povjerenje, a još bitnije ne zloupotrijebiti to povjerenje. Treba vremena da se stvori atmosfera sigurnosti i slobode u kojoj osoba može ispričati svoju priču.“ U tome je, kažu, mnogo značilo i to što je režiser po profesiji psihoterapeut.

Adilović objašnjava da su se tokom razgovora često otvarala veoma traumatska iskustva. „Bilo je bitno dati dosta prostora, tišine i strpljenja da se priča pojavi i ispriča. Jako je bitno da svako preuzme svoj narativ i da niko od nas ne piše tuđu priču.“ Njegov cilj nije bio da sagovornike vodi prema unaprijed zamišljenim odgovorima, već da im omogući da vlastito iskustvo oblikuju vlastitim riječima. „Meni je bilo bitno dopustiti onima koji su preživjeli nasilje da na svoj način stvore priču i da je ispričaju kroz svoj doživljaj.“ Sigurnost učesnika bila je važnija od potreba filma. Tim je, u zavisnosti od potreba osobe, prilagođavao proces snimanja – od izlaska dijela produkcije iz prostorije, promjene osobe koja vodi razgovor, pa sve do potpunog mijenjanja prostora snimanja. „Naša misija bila je da sama retraumatizacija koja se događa prilikom govora o nasilju bude umanjena koliko je to moguće“, kaže Adilović. I kada se postavljalo pitanje šta prikazati, a šta izostaviti, odgovor tima bio je isti. „Ponosan sam jer smo uvijek birali sigurnost osobe iznad potreba filma i onoga što bi nama bilo idealno za prikazati.“

Nasilje koje se pretvara u stid žrtve

Jedan od najtežih dijelova rada za Adilovića bio je slušati način na koji osobe koje su preživjele nasilje ponekad same počnu prihvatati logiku nasilnika. „Najbolnije mi je bilo slušati kako se oni koji su preživjeli nasilje poistovjećuju s tim i kako smatraju da je nasilje apsolutno opravdano ili uredu.“ Kao psihoterapeut, kaže, razumije psihološku dinamiku nasilja, začarani krug i duboko usađeni osjećaj stida. „Oni koji preživljavaju nasilje vrlo često se više stide istoga nego nasilnici koji ga prouzrokuju.“ Upravo zato film pokušava razbiti ideju da odgovornost pripada osobi koja je nasilje preživjela.

Dokumentarac se namjerno ne završava na prikazu bola, kontrole i straha. Veliki dio filma posvećen je mogućnostima izlaska, oporavka i dostupnim sistemima podrške. Za Kataliza produkciju to je bila jedna od najvažnijih odluka. „Ne želimo napraviti film koji oplakuje ljude koji prolaze kroz nasilje, već želimo pokazati kako ima alternativa. Ako ljudi izađu sa premijere ohrabreni da djeluju, da druge edukuju i da otvoreno pričaju o ovom problemu, mislim da smo u tome uspjeli.“ Slično razmišlja i Adilović. „Bilo mi je jako bitno govoriti o dostupnim resursima i sistemima zaštite koje pružaju nevladine organizacije kako bi se dala makar i mala nada i osjećaj sigurnosti svima onima koji gledaju film i proživljavaju određeni oblik nasilja.“

Jedna od strategija nasilnika, kaže, jeste upravo uvjeravanje osobe da izvan nasilnog odnosa ne postoji ništa. „Nasilnici vrlo često kreiraju sliku: ‘Bez mene ne vrijediš i bez mene ostaješ potpuno sam_a’. Istina je zapravo da nikada nismo sami i da postoje ljudi koji bi rado pomogli osobama koje žele izaći iz nasilnog okruženja.“

Sistem koji postoji, ali prečesto zavisi od nevladinog sektora

Film otvara i pitanje institucionalne odgovornosti. Adilović smatra da postojanje dobrih zakona samo po sebi nije dovoljno ukoliko se oni ne primjenjuju tamo gdje zaštita počinje. „Možemo mi imati super dobre zakone, ali sve dok se oni jasno ne uspostave na primarnim nivoima zaštite, mi tu zaštitu zapravo nemamo.“ Zbog toga je želio prikazati i rad nevladinih organizacija koje često popunjavaju praznine u sistemu.

„Postoji cijeli jedan sistem koji grade nevladine organizacije, a koje vrlo često, nažalost, rade posao institucija.“ Film kroz stručne sagovornike predstavlja dostupne oblike psihološke, pravne i druge podrške, ali istovremeno ukazuje i na nedovoljnu senzibiliziranost, strah od diskriminacije i neujednačene reakcije institucija.

Animacija, dokumentarna priča i granica profesionalne distance

Pored ljudskog i etičkog aspekta, film je pred produkcijski tim stavio i niz kreativnih izazova. Bijedić i Skopljak posebno izdvajaju animacije koje prate priču i naraciju filma. „Mukotrpno je, a teško je postići i stilistički koherentan stil, pogotovo jer nijedno od nas nije profesionalni animator.“ Ljudski izazov bio je još složeniji. „Teško je ne izgledati hladnokrvno i kao da ti je svejedno dok slušaš te priče. Negdje se mora povući linija da ostanemo profesionalni, ali kod ovakvih tema to je nekad jako teško.“ Upravo balans između emotivnosti, autentičnosti i odgovornosti stvarao se kroz stalni razgovor unutar ekipe. „Konsenzus je ono što nam daje sigurnost da smo na dobrom putu.“

Može li film nešto promijeniti?

Za produkcijski tim dokumentarni film ne može preko noći ukloniti diskriminaciju ili promijeniti nečiji pogled na svijet, ali može otvoriti vrata. „Može pomoći tako što će nekome otvoriti oči. Informacije koje pokupi putem dokumentarnog filma mogu biti prvi korak ka razumijevanju i solidarnosti prema LGBTI+ populaciji.“ Posebno značajnim smatraju da ovakve teme dobiju prostor upravo na festivalima poput RahatluQ-a. „Sasvim iskreno, ovakvi festivali su možda trenutno jedini u BiH koji bi bili spremni dati prostor za dokumentarce s ovom tematikom. Zato hvala svima koji stoje iza RahatluQ-a, jer dajete prostor istini i borbi.“

Za autora filma uspjeh se neće mjeriti samo brojem gledalaca ili reakcijama nakon projekcije. „Uspjeh ovog filma bit će da se makar jedna osoba osjeti malo sigurnijom, upozna sa sistemima zaštite i potraži podršku u slučaju nasilja.“ Nada se, ipak, da će poruka doprijeti i mnogo šire. „Nadam se da će širu publiku ohrabriti da napravi korak naprijed u borbi protiv nasilja i pokazati da nasilje nije pitanje četiri zida, već cijelog društva.“

Sličnu poruku šalju i Bakir Bijedić i Lejla Skopljak: „Shvatite da je život jedan, nemojte podupirati nogu drugima i pružajte pomoć svima kojima je potrebna. Najmanji gesti su produktivni. Prihvatiti nekoga i pružiti mu empatiju nije puno, ali nekome znači svijet.“

A kada bi cijeli film trebalo svesti na jednu rečenicu, Adilović nema dilemu: „Nasilje nije porodična stvar, nasilje je društveni problem. Nikada ne smijemo ostati ravnodušni na nasilje.“

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.