Moje tijelo, moje granice: RahatluQ crash course o sigurnosti, autonomiji i povjerenju u sebe

piše Enisa

Na RahatluQ – Festivalu queer umjetnosti i aktivizma publiku očekuju i dva kratka, praktična crash course programa koji iz različitih uglova otvaraju isto pitanje: kako prepoznati vlastite granice, zaštititi svoje tijelo i naučiti mu više vjerovati?

Jedan kurs vodi Selvira, kroz uvod u samoodbranu, prepoznavanje prijetnje, deeskalaciju i osnovne tehnike zaštite. Drugi vodi Selma, kroz razgovor o tjelesnoj autonomiji, seksualnosti, pristanku, slici tijela i odnosu prema vlastitim potrebama.

Na prvi pogled riječ je o različitim temama, ali obje polaze od iste ideje: naše tijelo nije nešto što trebamo ignorisati dok ne postane prekasno. Ono nas upozorava, traži prostor, šalje signale i ima pravo na granice.

Samoodbrana počinje prije fizičkog napada

Kada govorimo o samoodbrani, većina ljudi prvo pomisli na fizički sukob. Selvira naglašava da samoodbrana zapravo počinje mnogo ranije.

„Samoodbrana počinje u onom trenutku kada primijetite prijetnju oko sebe ili promjenu u okolini koja vas može na neki način ugroziti.“

Za nju samoodbrana podrazumijeva razmišljanje unaprijed, skeniranje prostora, prepoznavanje tuđih slabosti i korištenje vlastitih prednosti.

„Devedeset posto naše samoodbrane, realistično gledajući, zapravo se dešava u prvoj fazi – prepoznavanju prijetnje, promjena u okolini i postavljanju granica.“

Tu spada i deeskalacija, odnosno pokušaj da se opasna situacija smiri prije nego što dođe do fizičkog kontakta.

„Možemo se prisjetiti poslovice: bolje spriječiti nego liječiti.“

„Samoodbrana je alat za preživljavanje“

Jedan od najvećih mitova o samoodbrani jeste ideja da osoba mora biti fizički snažna, brza ili sportski spremna kako bi imala šansu da se zaštiti.

Selvira želi upravo to razbiti.

„Bez obzira na visinu, jačinu, kilažu, sposobnost ili fleksibilnost, svako ima šansu ukoliko zna prave tehnike i zna iskoristiti svoje prednosti.“

Crash course, naravno, ne može zamijeniti godine treninga borilačkih vještina. Ali može naučiti ljude kako koristiti um, kako deeskalirati situaciju i kako reagovati na neke od najčešćih oblika fizičkog napada.

„Samoodbrana nije borba u ringu MMA takmičenja, niti je način odmjeravanja snage. Samoodbrana je alat za preživljavanje.“

Cilj, kaže, nije „pobijediti“ napadača.

„Cilj samoodbrane je uvijek bio kupiti sebi nekoliko sekundi vremena da se spasite. Ne smijemo nikad dopustiti da nam ego ugrozi život.“

Kada naše „ne“ postane manje važno od tuđih potreba

Dok Selvira govori o granicama u prostoru i opasnim situacijama, Selma otvara pitanje granica koje učimo – ili ne učimo – mnogo ranije.

Za nju tjelesna autonomija znači povratak vlastitom tijelu.

„Tjelesna autonomija je vraćanje u tijelo, slušanje svog tijela i istovremeno služenje potrebama svog tijela.“

Problem je, kaže, što se vrlo rano učimo upravo suprotnom.

„Već u djetinjstvu nas uče da odbacujemo svoje tijelo i tjelesne potrebe – da budemo mirni kada tijelo traži pokret, da jedemo kada smo siti, da je naše NE manje bitno od potreba tetki i komšinica da nas zagrle, izljube ili nahrane.“

Takve poruke mogu se činiti bezazlenim, ali nas postepeno uče da vlastitu nelagodu racionaliziramo i da tuđe potrebe stavljamo ispred vlastitih.

„Nismo naučeni da sebi postavljamo pitanja: da li meni ovo godi, da li mi izaziva nelagodu, šta se dešava u tijelu, u srcu, u glavi.“

Selma posebno naglašava jednu stvar:

„Granice nisu samo NE, nego i entuzijastično DA.“

Tijelo često zna prije nego što to sebi priznamo

Naša slika o sebi, tijelu i seksualnosti ne nastaje u vakuumu. Na nju utiču porodica, društvo, internet, reklame i svakodnevne poruke o tome šta bismo trebali željeti, kako bismo trebali izgledati i šta je „pristojno“.

Selma vjeruje da upravo tijelo često daje najjasnije odgovore.

„Naša tijela su pametnija od nas i kada se povežemo sa svojim tijelima dobijamo jasnu poruku da li nam neko ili nešto godi.“

Disanje, napetost, grč, treperenje ili nelagoda mogu biti važni signali.

Problem je, kaže, što živimo u društvu koje nas uči da vlastitoj nelagodi damo legitimitet tek kada postane ekstremna.

„Živimo u društvu koje propagira otcjepljenost od svog tijela i daje dozvolu da prepoznamo neugodno iskustvo tek kada se desi oštra bol, da ne kažem nasilje.“

Pristanak nije odsustvo „ne“

Kada se govori o zdravoj seksualnosti, za Selmu su tjelesna autonomija, granice i pristanak nerazdvojivi.

„Ne možemo govoriti o zdravoj seksualnosti bez utjelovljenja, odnosno poznavanja svog tijela, svoje želje i svojih kapaciteta za užitak.“

Isto tako, ne možemo govoriti o seksualnosti bez jasnog pristanka.

„Možda i nisam siguran_a je uvijek NE.“

Za zdrave odnose važno je znati šta nam godi, šta želimo istraživati, gdje su naše granice i kako ih verbalizirati.

Ali jednako je važno znati čuti tuđe granice.

„Najbitnije je kako da tuđe NE shvatim kao poklon koji dozvoljava odnosu da evolvira, a ne kao odbacivanje.“

Sram kao prepreka odnosu sa sobom

Jedna od centralnih tema Selminog crash coursea jeste i sram.

„Sram je otrov sa kojim svi mi živimo.“

Za razliku od krivnje, koja govori da smo nešto pogrešno uradili, sram udara direktno na sliku o sebi.

„Sram šalje poruku: ja ne valjam, nešto sa mnom nije uredu.“

Takve poruke počinju rano.

Selma navodi primjere poput komentara „pokrij sramotu“ upućenih djevojčicama dok se igraju, ali i marketinških poruka koje počivaju na ideji da se naše tijelo stalno mora „popraviti“.

„Nezadovoljstvo tijelom i osjećaj srama u vezi tijela su u porastu.“

U odnosu prema sebi, sram često stvara unutrašnjeg kritičara. U odnosu sa drugima dovodi do povlačenja i skrivanja.

A upravo je potreba za povezivanjem, kaže Selma, jedan od naših osnovnih ljudskih nagona.

Zašto su ovakvi prostori važni queer osobama?

I Selvira i Selma posebno naglašavaju važnost dostupnosti ovakvih sadržaja ženama i queer osobama.

Selvira govori iz perspektive sigurnosti u javnom prostoru.

„Queer osobe i žene su grupe ljudi koje su često izložene raznim vrstama nasilja.“

Voljela bi, kaže, da svaka žena i svaka queer osoba ima dovoljno samopouzdanja i znanja da se zaštiti kada je potrebno.

„Pored toga što zakon treba biti strožiji prema ljudima koji vrše fizičko nasilje, mi također moramo naučiti kako da se štitimo, jer u dosta slučajeva nemamo podršku od ljudi oko nas ili od zakona. Ili, ako je imamo, ona dođe kada je prekasno.“

Selma isto pitanje posmatra kroz seksualnost, tijelo i prihvatanje.

„Izuzetno je bitno da postoje sigurni prostori u kojima osobe svih seksualnih i rodnih identiteta mogu razgovarati o svojim tijelima i seksualnosti.“

Takvi razgovori, kaže, šalju jednostavnu poruku – da smo svi u redu.

„Jedina bitna stvar u vezi seksualnosti i tijela jeste da ne povrijedimo ni sebe ni druge.“

Sigurni prostori tako postaju mjesto učenja zdravih granica, prepoznavanja vlastitih potreba i njihove jasne verbalizacije.

Od preživljavanja do ugode

Zanimljivo je da se dva crash coursea susreću upravo u odnosu prema vlastitom tijelu.

Kod samoodbrane tijelo je ono koje treba prepoznati opasnost, reagovati i omogućiti izlazak iz situacije.

Kod tjelesne autonomije ono postaje kompas za ugodu, želju i granice.

Selma bi voljela da nakon njenog crash coursea učesnici počnu upravo tu – sa znatiželjom prema sebi.

„Voljela bih da osobe prepoznaju užitak, odnosno ugodu, kao vodilju u odnosima, da se zainteresuju za vlastito tijelo i krenu da preispituju koje su to stvari koje im pružaju užitak, a koje stvaraju nelagodu.“

Selvira, s druge strane, želi razbiti ideju da postoji samo određeni „tip osobe“ sposoban za samoodbranu.

„Niko od nas nije tip osobe za samoodbranu. Samoodbrana nije hobi, nego nešto što moramo znati ukoliko želimo da se spasimo.“

I zato, kako kaže, možda je najbolje pitanje upravo ono najjednostavnije:

„Šta je najgore što može da se desi ako dođete na crash course? Najgore je to da ćete naučiti nešto što vam može spasiti život jednog dana, a to nije tako loše.“

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.