„Da se ogolim“: priča o nepripadanju, slobodi i pronalasku sebe

piše Emina

Nakon zvaničnog otvorenja RahatluQ, Festivala queer umjetnosti i aktivizma, publika u Narodnom Pozorištu Grada Tuzla imat će priliku pogledati monodramu „Da se ogolim“, predstavu koja kroz intimnu priču jednog lika otvara pitanja identiteta, pripadanja, slobode, porodičnih odnosa, društvenih očekivanja i potrebe da čovjek pronađe prostor u kojem može biti ono što jeste.

RahatluQ je festival koji spaja umjetnost i aktivizam i nastoji stvoriti siguran prostor za LGBTI+ zajednicu, ali i prostor susreta, razgovora i propitivanja tema koje se često guraju na margine. Upravo se u taj koncept prirodno uklapa i „Da se ogolim“, predstava koja ne pokušava ponuditi jednostavne odgovore, već publiku uvodi u unutrašnji svijet osobe koja pokušava razumjeti sebe u okruženju koje neprestano govori kakva bi trebala biti.

Vanja kao zbir iskustava

Tekst monodrame napisao je Admir Adilović, iz potrebe da prikaže proces osvještavanja ličnog identiteta, borbu sa unutrašnjim strahovima, vanjskim svijetom i idejama o tome kakav neko treba biti. Za Adilovića, „Da se ogolim“ nije jednostavna priča o identitetu, već igra različitih identiteta i životnih uloga jedne osobe – sav onaj nesklad koji nas na kraju i čini osobom. Sam naslov, kaže, došao je gotovo instinktivno.

„Ogoliti se je naziv koji je došao iz duše cijelog tima i zajedničkog procesa, uvidjeli smo da sam se i sam dosta dao u tekstu “ogolio”. Od strahova, snova i ideja pa sve do loših iskustava.“

Glavni lik, Vanja, nije zamišljen kao predstavnik svih queer osoba niti kao potpuno autobiografski lik. „Vanja je zbir različitih iskustava, ali je u njega inkorporirano dosta mojih strahova, ideja, trauma i uvjerenja koji su nastali. Vanja je poluizmišljeni lik koji nosi teret života na neki sebi sopstven način“, objašnjava Adilović.

Tekst je nastajao iz njegovih ličnih iskustava, ali i iskustava drugih članova LGBTI+ zajednice, zbog čega u sebi nosi elemente života queer osoba na našem području. Ipak, njegova namjera nije da queer iskustvo predstavi isključivo kroz tragediju, niti da publici ponudi lažnu nadu. Predstava, umjesto toga, propituje stvarnost kakva jeste.

Kada mala lična priča postane univerzalna

Upravo je pitanje slobode bilo ono što je režisera Adnana Džekića privuklo već pri prvom čitanju teksta. „U ranijem radu na različitim projektima, bez obzira na osnovnu temu kojom se djelo bavi, uvijek sam provlačio pitanje ljudske slobode. Zato sam pri prvom čitanju bio jako sretan što sam pozvan da režiram predstavu čiji tekst kao primarni zadatak traži odgovore na pitanja slobode, individualnosti i izražavanja.“

Iako je „Da se ogolim“ ispovijest jedne LGBTI+ osobe, Džekić u tekstu vidi i mnogo širu vrijednost. „Ima univerzalnu vrijednost u kojoj se svaki pojedinac, bez obzira na rasu, rod ili seksualnost, može pronaći.“

Posebno ga je privukao način na koji tekst balansira komediju i snažnu dramu, ali i njegova fragmentarnost, brzi prelazi i stalno ulaženje i izlaženje iz različitih likova. Zbog toga je režijska koncepcija od početka zamišljena kao izrazito dinamična. Scena se mijenja kroz brze vizuelne i auditivne tranzicije, svjetlosne slike, igru mikrofonima, muzikom, pokretom i video mapiranjem. Glumac prolazi kroz različite likove, mijenja prostor, pomjera stolice, penje se na stolove, pleše, ulazi među publiku i koristi brojne rekvizite i kostime. Sve to, međutim, nije samo estetska igra. Vizuelni i zvučni elementi koriste se kako bi snažnije prikazali momente unutrašnje krize, delirija, nesigurnosti i borbe glavnog lika.

Duje Martinić: jedan glumac, čitav svijet likova

Vanjin lik, ali i niz drugih likova koji se pojavljuju kroz predstavu, tumači Duje Martinić.

Za njega je prvi susret s tekstom prije svega bio susret sa osjećajem nepripadanja. „Ono što me je privuklo jeste osjećaj nepripadanja glavnog lika. To što me je privuklo ujedno je i najveći izazov, zato što kroz sam rad na predstavi postavljam sebi pitanja o tome gdje i na kakav način ja pripadam.“ Uz Vanju, Martinić na sceni igra i niz drugih likova, što je istovremeno jedan od najvećih izazova i najzabavnijih dijelova procesa.

Džekić objašnjava da pristup radu sa svakim od njih podrazumijeva pronalaženje posebnih karakteristika – pokreta, položaja tijela, načina govora, tona i tempa. „Prvi mi je put da radim monodramu, pa je rad s jednim glumcem u potpunosti novo iskustvo. U slučaju ove predstave jedan glumac igra više likova, ali režijski pristupam isto kao što bih pristupao radu s više glumaca koji igraju više likova“, kaže Džekić.

Za Martinića je fokus tokom rada prvenstveno na emociji glavnog lika. „U monodrami nema prostora za tremu. Ono što meni pomaže da se što bolje fokusiram jeste bol glavnog lika i kako tu bol vjerodostojno prikazati.“ Granica između njega i Vanje tokom procesa namjerno ostaje otvorena. „Pokušavam ne pronalaziti granice. Do kraja procesa želim biti potpuno predan Vanji, ma koliko emocionalno i fizički to bilo zahtjevno. Vanja i svi koji se u njemu prepoznaju zaslužuju da njihova priča bude ispričana na što autentičniji način.“ A prvi susret s publikom vidi upravo kao zajedničko iskustvo. „Radujem se da ih pogledam u oči i da zajedno proživimo šta god budemo osjećali u tom trenutku. Tugu, bijes, sreću... O strahu ne razmišljam. U kreativnom procesu strah je kamen spoticanja koji može biti veoma destruktivan.“

Lejla Skopljak i vizuelni svijet između igre, zbunjenosti i mira

Dok Martinić gradi Vanju tijelom, glasom i emocijom, Lejla Skopljak, vizualna producentica predstave, unutrašnji svijet teksta prevodi u prostor, boju, kostim i sliku.

Njena prva asocijacija nakon čitanja teksta bila je rana zora. „Iz tamne noći izlazi sunce, nježno, ali bez naznaka da će stati. Sve je obavijeno pastelnim bojama koje postaju intenzivnije. Ovaj tekst me na to asocirao. Spoznaja koja postaje novi početak.“ Posebnu inspiraciju pronašla je u drag sceni unutar predstave. „Kada sam pročitala da će biti drag scena, osmijehnula sam se kao malo dijete. Mislim da je, što se tiče produkcijskog dizajna, ovo detalj koji može napraviti najveći utisak. S njim se najviše može igrati, može se stvoriti audio-vizualni ringišpil.“ Kada bi vizuelni identitet predstave morala sažeti u samo tri riječi, Skopljak bira: igra, zbunjenost i mir.

A publici poručuje jednostavno: „Dođite bez predrasuda i budite spremni imati uvid u jedan tuđi život i iskustvo.“

Zašto je ova priča važna?

Za Džekića, pozorište je jedan od rijetkih prostora u kojem male, individualne historije mogu postati univerzalne priče. „Smatram da je umjetnost, pogotovo pozorišna, jedan od rijetkih prostora u kojima sitne individualne historije mogu postati šira univerzalna priča.“ Dodaje da je pitanje identiteta i dalje jedno od velikih društvenih pitanja, ne samo u Bosni i Hercegovini nego i globalno. „Jako je važno prikazati lik koji publiku pušta u svoju intimu i prikazuje ključne momente svoga života, kako bismo se zapitali da li je ‘normalno’ prolaziti kroz mobing na poslu, nerazumijevanje od strane porodice, odsustvo prostora za vlastitu slobodu i izražavanje, te nasilje od strane društva koje ne prihvata drugo i drugačije.“

Upravo je to jedna od ključnih tačaka predstave, pokazati kako svakodnevni pritisci, očekivanja i odbacivanja postaju dio slike koju osoba gradi o sebi. Ali „Da se ogolim“ nije predstava koja želi ostaviti publiku isključivo u težini tih tema. „Bez obzira na težinu tema koje se provlače kroz predstavu, volio bih da predstava ponudi jednu vrstu utjehe i nade, te publiku suoči s mnogim bitnim pitanjima“, kaže Džekić.

Tekst, kako ističe, ne insistira na tome da publiku pretvori u aktiviste, ali može otvoriti prostor za nešto jednako važno, a to je razumijevanje, empatiju i razgovor. Adilović tu nadu vidi prije svega u mogućnosti upoznavanja samoga sebe. „Želio bih da publika uvidi da postoji prostor za upoznavanje sebe i pronalazak sebstva, da u životu ne moramo biti ono što nam drugi govore, već ono što mi vidimo kao ispravno.“

Možda je upravo u tome i suština naslova „Da se ogolim“. Ne u tome da pred drugima pokažemo sve svoje rane, strahove i nesigurnosti, već da ih prvo sami pogledamo. Da skinemo slojeve tuđih očekivanja. I pokušamo saznati ko ostaje ispod njih.

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.