Audiovizualna postavka na RahatluQ-u: Kako izgleda nasilje kada ga pokušamo osjetiti, a ne samo razumjeti?

piše Irena

RahatluQ - Festival kvir umjetnosti i aktivizma u svom prom izdanju u Tuzli okuplja umjetnost, aktivizam i zajednicu, stvarajući prostor u kojem se o važnim društvenim temama govori otvoreno, hrabro i drugačije. Festival će se održati od 9-11.10.2026. godine, ovaj koncept nije samo mjesto susreta i zabave, već i prostor u kojem umjetnost postaje alat za propitivanje, učenje, razumijevanje i pokretanje društvenih promjena.

Drugog dana festivala, u Domu mladih Grada Tuzla, publika će imati priliku doživjeti audiovizualnu postavku koja se bavi jednom od najtežih, ali i najvažnijih tema našeg društva, nasiljem u partnerskim odnosima.

Za razliku od klasične izložbe, ova postavka neće publici ponuditi samo nešto što se posmatra sa distance. Kroz prostor, zvuk, glas, pisane poruke i različite senzorne elemente, posjetioci će biti uvedeni u iskustvo koje pokušava približiti dinamiku nasilnog odnosa, način na koji se nasilje razvija, kako osoba koja proživljava nasilje postepeno gubi osjećaj vlastite vrijednosti i zašto odlazak iz nasilnog odnosa često nije ni približno jednostavan koliko se to nekome sa strane može činiti.

Autorica postavke, Selma Mustačević kaže da inspiracija za ovakav pristup dolazi iz slične instalacije koju je vidjela u Zagrebu, a koja je neurotipičnim osobama približavala iskustvo senzornog preopterećenja osoba s autizmom.

„S obzirom da se temom nasilja bavim jako dugo, jedna stvar koja se ponavlja u gotovo svim razgovorima i edukacijama jeste nerazumijevanje dinamike nasilnika i žrtve. Iz perspektive posmatrača ljudi često govore da sebi takvo nešto nikada ne bi dozvolili, a vrlo često odgovornost prebacuju upravo na žrtvu“, objašnjava autorica.

Upravo zbog toga željela je napraviti postavku koja neće govoriti samo o nasilju, nego će pokušati publici približiti iskustvo osobe koja proživljava nasilje. Kako ističe, nasilnici najčešće nisu nasilni od prvog dana odnosa. Prije otvorenog nasilja često dolaze izolacija, kontrola, gubitak samopouzdanja i postepeno mijenjanje slike koju osoba ima o sebi.

„Do momenta kada se nasilje zaista dogodi, može se desiti toliko izolacije, depersonalizacije i devaluacije žrtve da ona, jednako kao i nasilnik, počne vjerovati da je sama kriva.“

Iskustvo koje ostaje u tijelu

Posebnost ove postavke upravo je u tome što se oslanja na iskustveno učenje.

„Mi možda nećemo zapamtiti informaciju, statistiku ili neki podatak, ali naše tijelo će zapamtiti senzacije i osjećaje“, govori autorica.

Za nju je to jedan od razloga zbog kojih ovakav tip umjetničkog rada može imati snažan edukativni i aktivistički potencijal. Umjesto da publici samo kaže šta nasilje jeste, postavka pokušava napraviti siguran prostor u kojem posjetioci mogu barem djelimično osjetiti kako izgledaju mehanizmi kontrole, manipulacije i straha.

Jedna od centralnih poruka pritom je vrlo jasna: odgovornost za nasilje uvijek pripada nasilniku, nikada žrtvi.

„Vrlo često i same žrtve vjeruju da su krive za nasilje. Što više nas ponavlja da je za nasilje kriv isključivo nasilnik, lakše će naredne žrtve prepoznati da one nisu krive.“

Umjetnost kao početak novog aktivizma

Autorica se godinama bavi feminizmom, aktivizmom i radom sa novim generacijama aktivista i aktivistkinja, a ovu postavku vidi i kao mogući početak nečega većeg. Trenutna verzija nastaje sa ograničenim resursima i unutar prostora koji je dostupan, ali ideja je da se koncept u budućnosti razvija, širi i možda postane putujuća instalacija.

„Nadam se da je ovo naš početak. Ovo je jedan mali eksperiment sa resursima koje imamo, kroz koji možemo vidjeti šta nam je sve potrebno da ideju kasnije proširimo, razradimo i možda napravimo pokretnom.“

Cilj nije samo da publika bolje razumije iskustvo žrtve, već i da počne prepoznavati obrasce nasilja oko sebe, ali i u vlastitom ponašanju. Posebno važnim smatra i propitivanje društvenih reakcija nakon nasilja i femicida, komentara kojima se odgovornost ponovo prebacuje na žene, čak i nakon što su ubijene. Takve reakcije, smatra autorica, nisu samo nedostatak razumijevanja, nego nastavak nasilja u drugom obliku.

„Nisam znao/la“

Kada govori o tome šta bi željela da publika ponese sa sobom nakon prolaska kroz instalaciju, njen odgovor je jednostavan.

„Nadam se reakcijama: ‘Nisam znala’ ili ‘Nisam znao’.“

Upravo je razumijevanje dinamike nasilja jedan od osnovnih ciljeva postavke. Da publika izađe iz prostora sa više pitanja nego što je u njega ušla, ali i sa većom sposobnošću da prepozna nasilje, reaguje i ne učestvuje u okrivljavanju žrtava. Posjetiocima poručuje da tokom samog iskustva obrate pažnju na sebe, na misli koje im se pojavljuju, osjećaje i fizičke senzacije koje postavka izaziva.

„Pratite šta se dešava unutar vas. Koje se misli javljaju? Koji osjećaji? Koje senzacije u tijelu? I možda najvažnije: da li vas ono što ste doživjeli pokreće na akciju i kakvu?“

Istovremeno, organizatori i autorica posebno naglašavaju da sadržaj postavke može biti intenzivan za osobe koje imaju vlastito iskustvo nasilja. Posjetioci koji su ranije preživjeli nasilje pozvani su da o tome obavijeste organizacijski tim kako bi im se osiguralo što sigurnije iskustvo i smanjio rizik od retraumatizacije.

RahatluQ kroz ovu postavku još jednom pokazuje šta znači spoj umjetnosti i aktivizma: ne samo govoriti o problemu, već pokušati promijeniti način na koji ga razumijemo.

Jer ponekad informacija nije dovoljna. Ponekad nešto moramo osjetiti da bismo ga zaista počeli razumijevati.

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.