Rodno nebinarni_e, ali i ponosni_e: Roditeljstvo i nebinarnost

Updated: Jan 11

Serijal članaka „Rodno nebinarni_e, ali i ponosni_e“, pokrenut je s idejom pružanja neophodnih platformi i prostora za priče rodno nebinarnih osoba, te njihovih porodica. Upravo zbog toga ovaj članak uljepšati će naš razgovor sa rodno nebinarnom osobom i njenom majkom. Zahvaljujemo se roditeljki koja je pristala pričati sa nama, ali iz sigurnosnih razloga identitete ćemo sakriti, pa ćemo ih jednostavno, a po njihovom zahtjevu nazvati majka i Alis.


Prvi odnos koji stvorimo na ovom svijetu jeste onaj s roditeljima. Oni su prvi koji nas dodiruju, razgovaraju s nama i brinu se za naše dobro. Kažu da je roditeljska ljubav skoro pa nezamjenjiva. Međutim realnost našeg društva je takva da roditeljska ljubav često biva uslovna prema LGBTI osobama. Roditelji ne žele ili ne mogu da rade na sebi, odbacuju identitete svoje djece i često ih tjeraju na radikalne promjene koje nisu u skladu sa osjećanjima. LGBTI osobama je roditeljska podrška velika osnova, temelj za dalji razvoj i slobodniji život. Svakodnevno možemo čuti o lošim iskustvima koje LGBTI osobe imaju sa svojim roditeljima, upravo zbog toga će ova priča biti posebna i osnažavajuči. Jer Majka, ona je ta koja je prihvatila Alisa, bori se za jednakost i razumije bitnost slobode.


Prvo smo razgovarali sa Alisom, koji nas je zamolio da koristimo muške zamjenice tokom intervjua. Upravo smo odatle i krenuli, pitali smo kako on vidi naš jezik i njegovu rodnu krutost „Naš jezik je čudan, barem meni! Engleski je stotinu puta lakši, to ne kažem iz perspektive osobe koja se ne prolazi u dostupnim zamjenicama već onako objektivno. Ja biram da koristim muške zamjenice jer mi je nekako lakše. Lakše je mojim prijateljima da mi se obrate. Kada pričamo na engleskom koristim they/them, ali toga nema na Bosanskom. Dugo sam se trudio pronaći način da izbjegnem korištenje tog On ili Ona, ali nije bilo moguće. Vjerujem da ćemo dosta borbi morati imati za prihvatanje novih riječi i novog standarda u našem jeziku“.

S druge strane majka je vidjela neku slobodu u jezičnom izražavanju „Iako naš jezik jeste krut, on je poprilično bogat, možemo se s njim tako lako igrati ali o tome često ni ne razmišljamo. Ja volim pisati i pričati, posebno o svom djetetu. Eh vidite kako sam rekla djetetu, a ne sinu ili kčeri. Sve je do nas, moramo da se potrudimo. Meni je jednostavno oslobađajuće kada nešto izgovorim, da nemamo jezika moje dijete meni ne bi moglo reći kako se osjeća. Zato ja volim jezik, te riječi nekako oslobađaju dušu od boli i patnje“.


Sljedeća tema je bila logična, a to je autovanje. Kako je majka pobijedila svoje stavove i svoju okolinu zarad djetetove sigurnosti. Pitali smo majku da li joj je bilo teško čuti to i prihvatiti „ja se svaki put nasmijem kada me pitaju da li je teško, pa logično da jeste. Teško ti je kada ti djete kaže da hoće promijeniti boju kose. Teško je jer si nekako navikao na jedno, ne znam, ljudi smo i bojimo se promjena. Bilo je teško jer ja dosta toga nisam shvatala, bilo mi je sve to nepoznato. Ali uz trud koje je moje dijete dalo sve je bilo lakše. Taj proces je uvijek s dvije strane, mogla sam ja prihvatiti ali bez edukacije to ne bi bilo to. Mogao je isto tako on mene edukovati a da ja načelno ne prihvatam i onda gdje smo? Nigdje. Tako da je to 50-50 posao. Svako mora malo da doprinese. Nadam se da me niko neće pogrešno shvatiti, ali majke moraju biti lavice koje će svoje dijete uvijek zaštiti. Kada komšija dobaci, moje je kao majke da ga stavim na njegovo mjesto i zaštitim svoje dijete“.


„Sjećam se kako je majka prišla, zagrlila me i rekla da će sve biti ok. Ja sam se raspadao, raspadao sam se jer me bilo strah dodatnog odbacivanja, života bez podrške i ljubavi. No, tada me majka uvjerila da smo skupa najjači i da me zaista neće ostaviti samo zato jer želim biti iskren prema sebi.“ Alis se kroz osmjeh prisjećao ovog događaja, nekako se u prostoriji u kojoj smo sjedili mogla osjetiti ta topla energija iskrenog zagrljaja kojeg su se oboje sjećali.

Voljeli bismo da možemo cijelu tu energiju prenijeti u ovaj članak ali nije baš da je to moguće. Ljubav je odisala prostorijom, njihove zajedničke fotografije su svugdje okačene, a majka se samo smješka i govori kako bi voljela svijet promijeniti za dobrobit svog Alisa. Razgovor smo nastavili o tome koliko ljubav između majke i djeteta može biti snažna.


„Ja sam se prvo autovao majci pa tek onda ocu. Otac me nikada nije prihvatio, jednostavno je previše u vjeri. Majke je isto vjernica, ali ona nikada nije odustala ni od mene, a ni od vjere. Sjećam se kako je napala oca prvi put kada je rekao da me ne želi vidjeti više nikada. Znam da ona ne želi da ja to govorim, ali ona se rastala od mog oca godinu dana nakon mog autovanja. On me jednostavno nije mogao prihvatiti, želio me je izbaciti na ulicu. Ona je meni bila podrška, izabrala je mene i postala moj oslonac. Još uvijek mi je teško zbog oca, ma vjerovatno će zauvijek biti. Ali majka, pa ona je moje sve! Zahvalan sam joj svakim dijelom svoga bića“.


„Nije to pitanje izbora, nema tu izbora. Srce kaže da je dijete bitnije od svega i svakoga. Taman da mi je iz oka ispao, dijete mi dirati ne smije.“ Zaključila je vrlo jasno ovu priču majka.


Za kraj smo ih pitali da li imaju neke poruke za naše čitateljke i čitaoce. Majke je kao iz topa rekla „Volite sebe! Volite prvo sebe, pa tek onda sve druge. Znam da želite podršku svojih roditelja, ali ako ih ne dobijate, odite ju potražiti u ljudima koju će je znati pružiti. Kada vas roditelji odbace, odbacite i vi njih. Kada vas roditelji prihvate, tada im se zahvalite i pomozite im da postanu u potpunosti dijelom vašeg života jer to zaslužuju“.


Mi ne bismo dodavali mnogo na ove riječi. Još jednom smo kroz ovu priču mogli shvatiti da je ljubav jača od svega i da ljubav uvijek pobijedi. Alisu i njegovoj majci se zahvaljujemo na prelijepom i emotivnom razgovoru. Ovo što danas objavljujemo je samo dio, a u nastavku serijala ćemo objaviti i drugi.



Autor/ica: Admir Adilović

Članak je nastao u sklopu projekta "Acces to Justice for LGBTI persons in Tuzla Canton" koji je finansiran od strane Norveškog Helsinškog komiteta, ali ne izražava nužno stavove Norveškog Helsinškog komiteta nego isključivo autora/ice.

  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram