TERF i Scapegoating: Neuspješan pakt s đavolom

Novembar je u znaku borbe za prava i vidljivost TIRV (trans, interspolnih i rodno varijantnih) osoba.

Iako je termin "transrodnost" u leksikon LGBTI+ aktivizma predstavljen tek 60-ih godina prošlog vijeka, tradicija odstupanja od rodne binarnosti i patrijarhalnog poimanja rodnih uloga kao onih u neraskidivoj vezi sa spolom određenim po rođenju, zabilježena je kroz sve ere historije društva. Nažalost, historija transfobije seže jednako daleko u prošlost. Prirođeni strah od nepoznatog već milenijima se koristi kao opravdanje za nasilje i linč nad onima čije postojanje ne podilazi ustaljenim normativima društva. 

Uprkos dugoj historiji intersekcionalizma unutar lijevih pokreta, utemeljenoj na prepoznavanju diskriminacije i represije kao društvenog problema i alata za održavanje homogeniziranih grupa u vrhu hijerarhije društvene moći, a ne kao izolovanog fenomena, transfobija se ironično provlačila i kroz, između ostalih, pokrete za prava žena i prava LGBTI+ osoba.

"Scapegoating" - čin okrivljavanja osobe ili grupe za nešto loše što se dogodilo ili što je neko drugi učinio (Cambridge Dictionary).

Svjedočimo globalnom ukidanju ženskih prava i sloboda. Nedavno, Parlament Latvije glasao je za izlazak iz Istanbulske konvencije, čime je Latvija na putu da postane druga zemlja, nakon Turske, koja će se povući iz sistemske borbe za ženska prava. 

Kako desničarske grupe opravdavaju ovu odluku? Protivljenjem definisanju roda kao društvenog konstrukta i navodnog redefinisanja značenja porodice. Kako za Radio Slobodna Evropa navodi Beata Jonite, voditeljica zagovaranja i politike Marta Centar, raspravi su prethodile brojne dezinformacije o tome kako će Konvencija navodno natjerati ljude da mijenjaju spol, kako će država, ukoliko roditelji ne dopuste djeci da "promijene spol u vrtiću", biti primorana da im oduzme skrbništvo nad djetetom, i kako će ovaj međunarodni sporazum dopustiti muškarcima da ulaze u ženske toalete. Osim što ovi argumenti nemaju veze sa sadržajem Konvencije, oni pokazuju trend scapegoatinga usmjerenog prema TIRV osobama, čija se borba, ali i samo pitanje egzistencije, svojevrsno demonizuje. Iako svi nalazi ukazuju na to da je učestalost femicida i nasilja nad ženama u Turskoj porasla od povlačenja iz Istanbulske konvencije, ovo nije dovoljno da obeshrabri ideologiju scapegoatinga, čime se za globalne probleme okrivljuju "manjinske" grupe. Jer sasvim je racionalno okriviti trans osobe za sistemsku represiju i normalizaciju nasilja nad ženama, zar ne?

Ovo naravno nije prvi slučaj u kojem su prava TIRV osoba neosnovano predstavljena kao prijetnja za šire društvo. U svjetlu jačanja desničarskih pokreta kombinovanih sa neviđenim brojem dezinformacija koje se šire putem društvenih mreža, okrivljavanje TIRV osoba za aktuelnu društvenu klimu u punom je jeku. Kada vlasti žele da skrenu pažnju sa vlastitih propusta i uspostavljanja štetnih i nazadujućih agendi (čitaj: oduzimanje prava marginalizovanim skupinama, ženama i modernom proletarijatu), prvi korak jeste huškanje i preuveličavanje nepostojećih problema. 

Medijska neetičnost je pritom jedan od glavnih saveznika svojevrsnih neprijatelja društva. Jer ukoliko se javni diskurs kroz medijske narative može okrenuti u pravcu straha, u njihovom je interesu da centralna vijest postane pitanje zloupotrebe pristupa javnim toaletima koja će trans osobe predstaviti kao predatore i silovatelje, a ne stvarni problem nepostojanja efektivnih mehanizama prevencije rodno zasnovanog nasilja i nefunkcionisanja pravosudnog sistema. Za scapegoating, korijen problema i šira slika nisu bitni, jer bi isti otkrili potrebu za sistemskim reformama i sankcionisanjem osoba na funkcijama moći čiji nerad često ostaje zataškan, omogućavajući im da nepravedno stečeno bogatstvo i moć zadrže što duže. Mnogo je lakše za ove probleme okriviti grupu ili osobu čiji potlačen položaj u društvu im neće dozvoliti da se odbrane od ovakvih napada. Nisu krive policijske uprave koje prijave nasilja zaključavaju u fioku, daleko od očiju i daleko od misli, niti pravosudni sistem koji daje povlastice i oslobađajuće presude onima koji imaju dovoljno novca i utjecaja da iste izbrišu iz svojih dosijea, već trans osoba koja želi pišati.

"TERF" - Feminist_kinja čije zagovaranje ženskih prava isključuje prava transrodnih žena. (Oxford English Dictionary)

Kada ne želimo dopustiti ženama da uvide svoju moć i da se počnu boriti protiv opresije, tu je TERF-izam koji će ih natjerati da se okrenu protiv svojih saveznika_ca. Kao oblik scapegoatinga, TERF ideologija zanemaruje društvene obrasce pokrenute patrijarhalnim standardima i predstavlja trans osobe kao neprijatelje žena.

“Realnost je da ne postoji definicija žene koja isključuje transrodne žene, a da pritom ne isključi i druge manjine među cisrodnim ženama. (...) Kada se situacija šire sagleda, problem nije u transrodnim osobama, ni u feminizmu jer nema sumnje da (TERF-ovi) nisu feministkinje. Žele rigidne, regresivne, seksističke smjernice za ženstvenost za sve žene, a ako ih ne ispunjavate? Vi ste neprijatelj, indoktrinirate djecu, itd. itd.” - Anonimna izjava prikupljena putem online upitnika

Često se TERF ideologije prikazuju kao pozitivne za cis žene. Uzdiže se „božanska ženstvenost“, veliča se uloga žene kao majke – iskustvo koje „trans žena neće razumjeti“, govori se o sigurnim prostorima za žene kao o nečemu što će trans žena „oskrnaviti“. Ipak, u korijenu ove ideologije stoji nazadno i patrijarhalno poimanje žene i njene društvene uloge. Žena se posmatra kao nositelj gameta, insinuirajući da je to njena jedina značajna i posebna karakteristika. Ako ne možeš roditi dijete, tvoja vrijednost kao ljudskog bića se propituje. Prihvatanjem ove društvene pozicije, sistem će te zauzvrat zaštiti od mitske slike transrodnih osoba kao predatora, tako što će se pobrinuti da te samo patrijarhalni muškarci nastave zlostavljati.

„Kao najveći problem (u TERF-izmu) nije predstavljen patrijarhat, već da žene navodno treba da imaju zajednička iskustva zasnovana na polu i da se drže zajedno; da se ne može verovati muškarcima, niti trans ženama, zapravo nikome. Dakle, ne samo povezivanje ženskog identiteta sa polom, već i sa ulogom žrtve.“, navodi naša sagovornica Nora Janković.

Ne motiviše svaku TERF osobu obećana, i nedostižna, naklonost patrijarhata. Iza TERF razmišljanja često se kriju traumatski odgovori na rodno zasnovano nasilje, pri čemu se stvara avezija prema svemu maskulinom. Sistemska podrška jenjava, te osoba ostaje zatočena u procesu konstantne retraumatizacije, potrage za pravdom i krivcem, o čemu govori i naša sagovornica: „Mentalno stanje traumatizovanosti ili retraumatizacije zaista zatvara mogućnost otpora, odnosno više navodi na povlačenje u sopstvene krugove. To je u redu dok traje proces oporavka, ali postaje problem kada to, po meni, preraste u osu političkog delovanja (protiv muškaraca). Da li će se taj obrazac preneti i na trans žene, verujem da to zavisi od ličnih iskustava, kako iskustava nasilja, tako i iskustava u kontaktu sa trans ženama.“

U krajnjim slučajevima, u pitanju je needukovanost. Jedan takav primjer prenosi i Janković, sa konferencije o trans pitanjima na kojoj je bila panelistkinja: „Ono što mi je bilo apsurdno i upečatljivo jeste da se jedna od glasnijih zagovornica TERF-a, kada se pokrenulo pitanje učešća trans žena u sportu, iz publike javila sa: „Brate, ako sada dozvolimo trans ženama da plivaju sa cis ženama, šta je sledeće? Hoće da delfini plivaju protiv žena?“ Negde sam videla paralelu sa homofobijom, gde se često čuje „sledeća je zoofilija“. Po nas je debata dobro prošla, jer niko drugi nije „kupio“ tu priču.“

U razgovoru sa Norom Janković, dugogodišnjom beogradskom aktivistkinjom, jasno je da utjecaj TERF pokreta seže i u zemlje bivše Jugoslavije. Kao jedna od osoba koje su iz prve ruke svjedočile novom valu širenja TERF ideologija među primarno ljevičarskim krugovima i feminističkim organizacijama u Srbiji, njeno iskustvo pokazuje momenat kada se širenjem transfobičnih narativa zataškavaju stvarni problemi i propusti u zaštiti prava žena.

Navodi kako je širenje TERF ideologija primarno započelo u kolektivu Marks21, nakon što su već mjesecima bili prisutni problemi u komunikaciji, odnosno nemogućnosti zauzimanja prostora od strane nedominantnih figura u organizaciji: „Primetila sam kako neki ljudi, posebno muškarci, iako ne isključivo, uopće ne primete koliko zapravo pričaju. Imaš osobu koja na sastanku oduzme mnogo vremena svojim teorijskim zaključcima, pričama o tome šta je čitao, o čemu je razmišljao. (...) Jedini način na koji su žene mogle da učestvuju bio je dalje reprodukovanje tih patrijarhalnih obrazaca komunikacije. Ta maskulinost postaje jedini način da se pristupi dijalogu.“

Ova prikrivena mizoginija postaje očita kada određeni članovi počinju otvoreno iznositi seksističke stavove, sve bez sankcija: „(...) Rešavalo se tako što su muškarci, stariji, iskusniji po pitanju feminizma, razgovarali sa pojedincima koji su bez pardona iznosili problematične stavove. Oni bi klimali glavom, jer, po mom iskustvu, muškarci vole (da se dodvore) onome dominantnijem od sebe. Pristaće gotovo na sve, složiti se sa svime, ali čim se nađu preko puta nekoga koga posmatraju kao manje maskulinog, bilo da je u pitanju žena ili gej muškarac, ponovo se vrti stara ploča.“ Da li je slučajnost što se baš u ovoj klimi, kada sve više ljudi počinje isticati problematična ponašanja osoba na pozicijama moći, počinju iznositi TERF-ovski stavovi?

Kada navodi svoje razloge za napuštanje kolektiva, Janković podcrtava: „(Razlog) je taj začetak TERF-a, kada je jedan od tih velikih govornika podelio tekst koji je, u suštini, pokušavao da povuče paralelu između klase, roda i pola, idejom da, kao što ekonomska situacija određuje klasnu pripadnost, tako i biološki pol određuje da li je neko muškarac ili žena u političkoj praksi.“ Ove stavove dijelio je i svojevrsni vođa kolektiva, predstavljen gotovo kao simbol moralnog autoriteta: „Nisam sigurna kako je tačno počelo, ali mislim da ga je neka žena prozvala zbog neosvešćenog seksizma. Kako je na nivou organizacije, ali i na nivou vođstva, počelo da ključa to pitanje seksizma, tako je gotovo pa centralno pitanje postalo da trans žene nisu žene.“

Ne, do TERF radikalizacije nije došlo slučajno. O razlozima širenja TERF-izma unutar ovog kolektiva, Janković kaže: „Moj utisak je da je TERF bio privlačan zato što je, posebno likovima u toj organizaciji koji su navikli na klasični marksizam, predstavljao najbližu paralelu roda i klase, bez previše nijansi, bez uplita u pitanje identiteta. Drugo, apsolutno mislim da su ga koristili da skrenu pažnju sa seksizma koji i dalje sami reprodukuju.“

U raspletu koji nikoga nije šokirao, TIRV osobe nisu neprijatelji, a TERF-izam nije rješenje: „Odavno upozoravamo da sva ta dizanja panike, sve te rasprave i diskusije (čak i kada se ne kaže ništa transfobično) oko trans žena vode tome da javnost sve više zagleda ko je trans, i da u toj grupi završi gomila butch žena. Trans osobe su uvek bile tu. Ja sam i pre hormona, koliko puta već, bila u ženskom WC-u i niko nikada nije imao nikakav problem. (TERF) dovodi u poziciju da se momenat gađenja i marginalizacije primenjuje i na cis žene. Mislim da sve politike koje su protiv marginalizovanih grupa, koje izoluju jednu grupu kao primer, zapravo prelaze sve društvene norme koje te politike navodno žele da očuvaju. Ovde su te norme apsolutno patrijarhalne.“, zaključuje Janković.

Nepravda se pobjeđuje solidarnošću. I buntovništvom. I edukacijom. Ne dopustimo da padnemo u obrasce čiji je cilj razaranje revolucionarnih pokreta. Priklanjanje patrijarhatu nije naš spas, ali zajedništvo i razumijevanje jesu.

“Intersekcionalni feminizam je važan jer je sve povezano. Čak i ako ne vidite trans žene kao stvarne žene, oblik naše opresije i osnovne ideje koje stoje iza nje ukorijenjene su u mizoginiji i kontroli. Ne postoji zakon ili politika koja ograničava prava trans žena, a koja ne prijeti da će ugroziti sve žene. Ili sve ljude. Jedina korist TERF-izma je Pirova pobjeda zasnovana na semantici. Uklanjanje hipotetičkih penisa iz ženskih prostora je ideološka pobjeda, a ne praktična. I otvara put širim zloupotrebama po presedanu.” - Anonimna izjava prikupljena putem online upitnika

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.