top of page

Roditelji trebaju biti ponosni_e i glasni_e!

Često šutimo jer je to lakše. Naučeni_e smo da tišina znači mir i da govorom možemo pokrenuti rat. Kažu život se mijenja, nije isto kao prije, mladi danas nisu kao mladi u moje vrijeme. Život se mijenja, uvijek se mijenjao kako mi odrastamo tako odrastaju i nove generacije. Mi nismo kao naši roditelji ne trebamo očekivati da naša djeca budu naše preslike. Ja sam ponosna majka, kada to kažem to zaista i mislim. Ponosna sam na svaki dio svog djeteta. Vrlo često kaže „splet mojih identiteta čini mene kakvog me ljudi vide“, kada malo razmislim to je apsolutna istina. Kako da ja ne volim jedan dio njega, to jednostavno nije moguće.


Piše: Z.



Za mene, kao majku, izlazak mog djeteta iz ormara bio je veliki korak ka produbljenju našeg odnosa. Njegov strah u tim trenucima, suze u očima i drhtanje tijela govorili su mi mnogo više nego što se zamisliti može. U trenutku sam se zaustavila i pitala šta mu sada reći, on zna da ga volim ali misli da neću prihvatiti neki njegov dio. Prišla sam i rekla sam da ga i dalje volim i da ga razumijem. Nakon toga nekako su se suze tuge pretvorile u suze radosnice i sada su bile i na mome licu. Shvatila sam da mi dijete vjeruje i da je uspio da se naprosto ogoli ispred mene i pokaže ono čega ga je najviše bilo strah. Tada sam shvatila koliku snagu ima, ja znam da ja ne bih mogla nositi sve što on nosi i da moj život ne bi bio isti bez njega. Istina, kod mene se odmah pojavio strah šta će on dalje. Znam kakvo je naše društvo i znam koliko je opasno za njega. To sam i rekla, podijelila sam svoj strah i zamolila ga da se uvijek pazi, da bira gdje izlazi i da svaku opasnost prijavi. Smiješno je to što je on već ovo znao i prije nego što sam ja rekla, smiješna je moja pomisao da moram napomenuti. On je taj koji toliko dugo živi u strahu i koji se već toliko dugo bori sa svim tim, pazi na sve i razmišlja. Uživala sam u njegovom dugom zagrljaju, kada smo se zajedno isplakali onda smo i kafu popili. Zanimao me svaki detalj njegovog ljubavnog života, zanimalo me kako se osjeća i da li je zaljubljen. Ma sve živo me zanimalo jer je to moje dijete!


Dok pričam o svom iskustvu razmišljam o roditeljima koji će ovo možda čitati, razmišljam o tome kako da im približim bitnost podrške. Svima nam je potrebna ljubav, posebno roditeljska. Volite svoju djecu dok ste tu na ovoj planeti. Ne postoji razlog zašto možete ne voljeti svoje dijete, a posebno to ne smije biti zato jer ono nekog voli! Ljubav je zlato, mit, sunce, mjesec, ljubav je sve oko nas. Zašto bismo ljubav branili svojoj djeci, pustimo ih da se vole i da budu ono što jesu, sa svim svojim šarenim bojama ponosa.


Ja sam ponosna majka. Ne mislim samo na obični ponos, ja sam majka koja želi sa svojim djetetom ići na povorku, koja jasno zauzima stav i brani ljubav koju dijete ima. Ne mogu reći identitet, ne mogu reći seksualnost, moram reći ljubav. On samo želi da voli i da bude voljen, zašto je pobogu to teško nekome shvatiti? Ja kao roditelj sam dužna pustiti glas za svoje dijete, ustati i reći da je dosta. Roditelji ne smiju ostati letargični, moraju ustati i braniti svoju djecu od režima koji nikome ne odgovara, moraju pokazati jasno i glasno da su uz svoje dijete, da ga vole i da su ponosni na njegov ponos. Mi smo ti koji trebamo prekinuti tišinu jer je često mi i pokrećemo. Učimo sebe, a i svoju djecu, da budemo glasni, jasni, vidljivi i jači od svake mržnje! Život se ne treba živjeti u četiri zida, ni kao LGBTI+ osoba ni kao ponosni roditelj LGBTI+ osobe.


Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Comments


  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram
bottom of page