“Zašto je potreban LGBTIQ aktivizam? Pa, oni imaju sva prava! Aman što će nam povorka? Zašto je bitno da sve bude javno? Zašto toliko forsiraju, pa imamo mi i drugih problema! Da li je baš neophodno da sada i to bude? Ma može to da sačeka par godina dok sazremo kao društvo. Zašto je zakon o istospolnim partnerstvima toliko bitan?” – su samo neke od izjava koje imamo priliku pročitati zadnjih dana otkako je povorka najavljena.
Povorka se mora dogoditi jer je ona protest kojom zajednica šalje vrlo jasnu i direktnu poruku političkoj strukturi ali i društvu. Povorka nam je potrebna kako bismo se konačno mogli_e osjećati sigurno u javnom prostoru, bez straha od nasilja.
Znate kako mi je muka kada dođem na LGBTIQ+ događaje i na ulazu vidim zaštitare. Da, kao aktivista sam itekako svjestan zašto su oni potrebi, pa pobogu da ih nije bilo na Merlinci 2019. godine u Tuzli, ko zna što bi se dogodilo. No, muka mi je jer svaki put shvatim da su organizacije morale platiti zaštitare umjesto da se jedan festival umjetnosti održava bez ikakvih problema i dodatne zaštite. Želudac mi se okrene jer shvatim da živimo u društvu koje mrzi ljubav. Svaki put se kidam jer razmišljam dokle aktivisti i aktivistkinje moraju pristajati na dodatne mjere zaštite i plaćati zaštitare pored policije kojoj je svrha zaštita građana i građanki. Ljuti me to da naše društvo nije spremno da uči, da propituje i ispituje. Mnogo je lakše slušati šta su stari ljudi rekli i time se voditi. Mnogima je vjera glavni izgovor dok svaka vjera jasno govori da treba i moramo da učimo, propitujemo naučeno. Kažu da je znanje ključ inteligencije i da samo kroz znanje dolaze spoznaje, prihvatanje i solidarnost.
Da se razumijemo, niko nije anđeo i niko ne može biti bogom dan sveprihvatljiv i posjedovati znanja o svemu i svakome. Ali kroz život se svi_e možemo potruditi naučiti više i kroz to se rješavati naših predrasuda koje nas dovode do mržnje. Povorka ponosa radi upravo to - širi znanje i povećava vidljivost. Svojim izlaskom na ulicu, šetnjom i glasnom pjesmom u duginim bojama govori da neće otići, da postoji i da se svi moraju navići na nju. Tražiti izgovore za oduzimanje prava na slobodan i siguran život je u najmanju ruku suvislo i besmisleno. Povorka iznosi problem u javnost, povorka govori da je dosta.
Dosta je života u kom dvoje ljudi koji godinama žive zajedno ne mogu kupiti ni zajedničku preplatu za BiHAMK, ostvariti bonuse u bankama, naslijediti imovinu, posjetiti voljenu osobu u bolnici, upravljati zajedničkom imovinom. Dosta je života u kojem se neko mora okretati na svako deset metara i gledati da li ga/ju neko prati, nositi ključ u ruci tako da je spreman za samoodbranu, trčati ka kući ili kretati se isključivo s vozilom ili u grupi. Dosta je života u kojem LGBTIQ+ osobe u svojim domovima nemaju osnovnu sigurnost i podršku, roditeljska ljubav treba da bude bezuvjetna, beskrajna i ogromna.
Dosta je života u kojem svako autovanje predstavlja mogućnost gubitka najmilijih, psihičkog i fizičkog zlostavljanja, zatvaranja, konverzione terapije, vođenja vjerskim poglavarima. Dosta je života u kom nemamo slobodu. Dosta nam je života u kojem ćemo se osjećati kao zarobljenici_e. Želimo slobodu, želimo sigurnost i želimo da širimo iskrenu ljubav. Zato povorka, zato što nam je dosta. Ma, dosta nam je i zaštitara na ulazima, želimo društvo u kom bez straha možemo otići na festival umjetnosti.
Kada se krene u raspravu o tome zašto nam treba ili ne treba povorka, vrlo često se krene u seksualizaciju identiteta i povorke. Lezbijke, gej, biseksualne, trans* i interspolne osobe nisu samo seksualni objekti koje treba posmatrati kroz prizmu seksualnog identiteta. Taj identitet podrazumijeva ljubav, iskrene emocije, povezanost sa drugim ljudskim bićem. Povorka ne sadrži nikakav oblik seksualizacije, promocije seksualnosti ili rodnih identiteta. Povorka govori o beskrajnoj ljubavi između dvije osobe istog spola. Bori se za njihovu ravnopravnost u ovom društvu i jasno odbija heteropatrijarhalne norme koje se svima nama postavljaju pri rođenju.
Život u četiri zida smo svi imali_e priliku osjetiti tokom pandemijskih dana i svi_e smo se žalili_e na to koliko nas je ta izoliranost pogodila. Zamislite kako je LGBTIQ+ osobama koje svakodnevno svoje identitete drže u četiri zida, a kada se i odluče izaći van četiri zida čvrsto nose maske na licu kako bi osigurale da njihov život ne bude ugrožen od strane ostatka društva.
Želimo život bez skrivanja.
Želimo sigurnost.
Želimo slobodu.
Želimo ljubav.
Želimo prava za istospolna partnerstva.
Želimo život, ne zatočeništvo.
Želimo podršku.
Želimo solidarnost.
Ma, želimo povorku u svakome gradu Bosne i Hercegovine sve dok ravnopravnost ne bude u praksi na najvećem nivou! Jer zapamtite, ljubav uvijek pobjedi mržnju.
I zato se vidimo 14. augusta na drugoj bh. Povorci ponosa u Sarajevu u 12 sati!
Autor/ica: Admir Adilović
Članak je nastao u sklopu projekta "Acces to Justice for LGBTI persons in Tuzla Canton" koji je finansiran od strane Norveškog Helsinškog komiteta, ali ne izražava nužno stavove Norveškog Helsinškog komiteta nego isključivo autora/ice.