Nevidljivi u javnoj sferi: LGBTI+ identiteti i politika u Bosni i Hercegovini

U društvu u kojem se politička moć često zasniva na vidljivosti, LGBTI+ osobe u Bosni i Hercegovini i dalje ostaju nevidljive.

Iako su dio društva, zajednice, aktivizma, pa i samih političkih struktura, gotovo nijedna osoba koja se javno bavi politikom nije otvoreno autovana. Ova nevidljivost nije slučajna, već posljedica duboko ukorijenjenih strahova, predrasuda i sistemskih barijera.

Između zakona i stvarnosti

Bosna i Hercegovina ima zakonske mehanizme koji bi trebali štititi LGBTI+ osobe. Zakon o zabrani diskriminacije eksplicitno uključuje zaštitu na osnovu seksualne orijentacije i rodnog identiteta, a 2021–2024. usvojen je i Akcioni plan za unapređenje prava LGBTI osoba. Međutim, između propisa i prakse i dalje postoji dubok jaz. Institucije rijetko reagiraju na govor mržnje, a kada to i učine, reakcije često dolaze tek pod pritiskom javnosti i međunarodne zajednice. U svakodnevnom životu, LGBTI+ osobe se suočavaju sa stigmom, strahom, porodičnim odbacivanjem i prijetnjama. Kada se to prenese u politički prostor, gdje je izloženost veća, a pritisci brutalniji razumljivo je zašto mnogi biraju ostati nevidljivi.

Postoje, ali nisu vidljivi

Da li uopšte postoje LGBTI+ osobe u bh. politici? Da, ali većinom su „iza kulisa“. Aktivno učestvuju u stranačkim strukturama, rade kao savjetnici, članovi timova i odbornici, ali gotovo niko nije javno autovan. Razlog nije nedostatak hrabrosti, nego nedostatak sigurnosti. Političko okruženje u BiH je visoko polarizovano i često neprijateljski nastrojeno prema svemu što odstupa od dominantnih društvenih normi. U takvom prostoru, „outing“ ne znači samo priznanje identiteta već znači izlaganje linču, rizik po karijeru i ličnu sigurnost.

Kada je privatno postalo oružje

Slučaj banjalučkog političara Ivana Begića 2021. godine pokazao je koliko je opasno biti drugačiji u političkom životu BiH. Nakon što je njegov intimni video procurio na internet, bio je izložen medijskom linču, ucjenama i prijetnjama. Begić je pod pritiskom podnio ostavku. Ono što je trebalo biti pitanje privatnosti, pretvorilo se u političko oružje i javnu egzekuciju. Umjesto solidarnosti, većina političkih aktera reagovala je šutnjom. Reakcije iz zajednice i aktivističkih krugova bile su drugačije; izrazi podrške, pozivi da ne odustaje od politike, i jasna poruka da je sistem taj koji treba mijenjati, a ne pojedinac koji se usudi biti autentičan.

Ovaj slučaj najbolje pokazuje da vidljivost bez zaštite nije sloboda. Zato mnoge LGBTI+ osobe u politici biraju da ne budu javno vidljive, znajući da bi svaka “pogrešna” slika mogla biti iskorištena protiv njih.

Tišina političkih partija

Političke stranke u BiH rijetko, ako ikada, javno ističu stavove o LGBTI+ pitanjima. Čak i one koje u programima nominalno podržavaju ljudska prava, rijetko spominju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet. Tema je i dalje “vruća” i dovoljna da izgubiš glasove u konzervativnijim sredinama, a da istovremeno ne doneseš dovoljno podrške u liberalnijima.

Nijedna stranka nema vidljivu LGBTI+ sekciju, tijelo ili mrežu, kao što to postoji u nekim evropskim državama. Time se šalje poruka da LGBTI+ osobe nisu prepoznate ni kao dio biračkog tijela, ni kao ravnopravni članovi političkih zajednica.

Zanimljivo je da se i u slučajevima kada političari brane LGBTI+ prava, to se često dešava reaktivno, nakon incidenata ili napada, a ne proaktivno kroz sistemske politike. Kada je, primjerice, 2018. godine političarka Samra Ćosović Hajdarević napisala da “LGBTI osobe treba izolovati od djece i društva”, javnost je burno reagovala, a sud ju je kasnije proglasio krivom za diskriminaciju. To jeste važan presedan, ali on više govori o otpornosti civilnog društva nego o volji političkih struktura da se ozbiljno suoče s homofobijom u vlastitim redovima.

Nevidljivost kao strategija preživljavanja

U političkom prostoru u kojem su identitet i privatnost često instrumenti diskreditacije, nevidljivost postaje strategija preživljavanja. Za mnoge LGBTI+ osobe koje učestvuju u politici, odluka da ne budu javno autovane nije izraz srama, nego nužna zaštita.

Ipak, ta strategija ima cijenu. Nevidljivost znači i odsustvo uzora. Znači da mladi LGBTI+ ljudi koji žele ući u politiku nemaju koga da vide kao primjer. Znači da zajednica ostaje bez političkih predstavnika koji bi otvoreno zagovarali njene interese iznutra.

Bez javno autovanih političara, borba za LGBTI+ ravnopravnost ostaje u rukama organizacija civilnog društva i pojedinaca koji rade izvan sistema. Ali da bi se postigle dubinske promjene, LGBTI+ glas mora postati i institucionalni glas u vijećima, parlamentima i ministarstvima.

Šta je potrebno da se to promijeni?

1. Sigurnosna mreža i pravna zaštita – Država mora osigurati efikasnu zaštitu od prijetnji, ucjena i nasilja. Pravni okvir postoji, ali njegova provedba mora biti dosljedna, posebno kada se radi o javnim osobama i online nasilju.

2. Politička podrška unutar stranaka – Stranke trebaju razvijati interne mehanizme podrške LGBTI+ članovima: edukacije, savjetodavna tijela, pa i neformalne mreže podrške. LGBTI+ kandidati ne bi trebali biti “politički rizik”, nego dokaz da stranka razumije raznolikost društva.

3. Medijska odgovornost – Mediji imaju ključnu ulogu: način na koji izvještavaju o LGBTI+ temama često određuje ton javne rasprave. Umjesto senzacionalizma, potreban je profesionalan i empatičan pristup koji ne svodi ljude na njihov identitet, nego na njihove vrijednosti i djelovanje.

4. Kultura savezništva – Saveznici iz većinske populacije, naročito heteroseksualni političari, mogu i trebaju koristiti svoj prostor da otvore vrata drugima. Solidarnost nije samo moralni čin, nego i politički alat za demokratizaciju javnog prostora.

5. Izgradnja samopouzdanja i liderstva – Potrebne su platforme poput Političke akademije za žene i LGBTI+ osobe iz ruralnih područja Tuzlanskog kantona, koje otvaraju prostor za edukaciju, umrežavanje i razvoj liderstva. Kroz takve inicijative, nove generacije mogu steći znanja i vještine potrebne da uđu u politiku s jasnim osjećajem sopstvene vrijednosti i pripadnosti.

Vrijeme je za hrabrost i podršku

Politička vidljivost LGBTI+ osoba nije luksuz, ona je pokazatelj demokratskog zdravlja jednog društva. Sistemi koji potiskuju različitost, u suštini se boje slobode. A društvo koje se ne usuđuje da vidi svoje LGBTI+ građane u politici, u suštini priznaje da demokratski prostor još uvijek nije jednak za sve.

Vrijeme je da se to promijeni. Vrijeme je da LGBTI+ osobe, koje već čine dio političkih procesa, dobiju sigurno okruženje da budu ono što jesu javno, slobodno i s ponosom. Ali taj put ne mogu proći same. Potrebna je solidarnost cijelog društva: političara, novinara, institucija i svakog građanina koji vjeruje u jednakost.

Jer prava demokratija ne počiva na tišini, nego na vidljivosti i hrabrosti.

Ovu aktivnost je podržala Vlada Kanade kroz projekat "Building Political Power in the Margins: Strengthening Civic Participation of Rural Women and LGBTI+ People in Tuzla Canton through Education, Skills Training, and Community-Based Advocacy"

Zahvalni smo Kanadi na doprinosu ovom projektu putem Fonda za lokalne inicijative Kanade.

Stavovi izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Vlade Kanade.