top of page
    • May 22, 2023

POTREBE I PROBLEMI LGBTI ZAJEDNICE U TUZLANSKOM KANTONU






Prava lezbijki, gejeva, biseksualnih, transrodnih i interspolnih (LGBTI)[1] osoba su zaštićena Evropskom konvencijom o ljudskim pravima i temeljnim slobodama (EKLjP),[2] Ustavom Bosne i Hercegovine (BiH),[3] te Zakonom o zabrani diskriminacije (ZZD).[4] Problem LGBTI zajednice u BiH je u tome što se prava koja pripadaju LGBTI zajednici, u skladu s Ustavom BiH i drugim zakonima, ne ostvaruju u faktičkom smislu. Nažalost, BiH još uvijek nije ostvarila međunarodno-pravne preuzete obaveze u skladu s EKLjP-om, u smislu garantovanja prava na sklapanje istospolnog partnerstva LGBTI zajednice.[5] Tu je također riječ i o pravu na usvajanje djece koje još uvijek faktički nije omogućeno pripadnicima LGBTI zajednice.[6] Ipak, BiH je napravila značajne zakonske korake ka zaštiti pripadnika LGBT zajednice kada je riječ o zabrani diskriminacije. Član 2 ZZD-a u tom smislu normira da “Diskriminacijom će se, u smislu ovog zakona, smatrati svako različito postupanje uključujući svako isključivanje, ograničavanje ili davanje prednosti utemeljeno na stvarnim ili pretpostavljenim osnovama prema bilo kojem licu ili grupi lica i onima koji su s njima u rodbinskoj ili drugoj vezi na osnovu njihove (…) seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika (…)”. Evidentno, ZZD-om su prava LGBTI zajednice zakonski prepoznata i na taj način su pripadnici/ce LGBTI zajednice zaštićeni od diskriminacije.

Međutim, novo zakonsko rješenje doneseno na nivou BiH u pogledu zabrane diskriminacije nije eliminisalo diskriminaciju prema pripadnicima/cama LGBTI zajednice. Cilj ove analize je da prikaže stanje prava i potreba pripadnika/ca LGBTI zajednice u Tuzlanskom kantonu, a da istovremeno predloži mjere za efikasniju i adekvatniju zaštitu prava pripadnika/ca LGBTI zajednice. Stoga, cilj ove analize nije da analizira normativna rješenja kada su u pitanju prava pripadnika/ca LGBTI zajednice, nego faktičko stanje prava i potreba pripadnika/ca LGBTI zajednice u Tuzlanskom kantonu. Kada govorimo o pravima pripadnika/ca LGBTI zajednice, ona su normirana aktima koji (u većoj mjeri) nisu u nadležnosti Tuzlanskong kantona (Ustav BiH, ZZD, Krivični zakon Federacije BiH, itd.), ali način djelovanja institucija kada je u pitanju primjena navedenih propisa je ono što je u fokusu ove analize. U tom smislu, način djelovanja i primjena navedenih propisa od strane institucija Tuzlanskog kantona je u fokusu ove analize, ali će svakako biti i objašnjeni problemi koji nisu u nadležnosti istog Kantona.

Zahvalio bih Dini Bajraktarević, direktorici Tuzlanskog otvorenog centra, na korisnim savjetima prilikom sastavljanja istraživačke ankete i prilikom pisanja same analize. Također, zahvalio bih terenskim istraživačima/cama koji/e su u vrlo kratkom roku uspjeli/e prikupiti dovoljan broj odgovora za pisanje ove analize.



Osnovni cilj ovog ispitivanja bio je istražiti potrebe i probleme LGBTI zajednice u Tuzlanskom kantonu (TK) na osnovu čega bi se omogućilo dalje razvijanje i jačanje programskog rada Tuzlanskog otvorenog centra (TOC). Programski rad TOC-a strateški je usmjeren na unapređenje socioekonomskog i pravnog položaja LGBTI osoba u TK-a kroz aktivnosti, edukacije i osnaživanja LGBTI osoba da koriste postojeće mehanizme zaštite, uspostavljanja institucionalnog sistema podrške LGBTI osobama na lokalnom nivou i jačanja povjerenja između LGBTI zajednice i TOC-a kao sigurnog prostora za izgradnju Zajednice. TOC je jedina LGBTI organizacija na području sjeveroistočne BiH te je izgradnja organizacionih kapaciteta, jačanje programskog rada i osnaživanje LGBTI zajednice presudno u unapređenju prava i kvaliteta života LGBTI osoba na ovom području. Rezultati ovog istraživanja pokazuju da se pripadnici/ce LGBTI zajednice u TK-a suočavaju sa preprekama i problemima, a koji se pojavljuju na području cijele BiH, te koji su od životnog značaja za njih. Ispitivanje je obuhvatilo širok djelokrug problema sa kojim se pripadnici/ce LGBTI zajednice suočavaju te za neke su institucije TK-a odgovorne, dok za neke probleme sa kojim se suočavaju pripadnici/ce LGBTI zajednice institucije TK-a nisu odgovorne, jer za rješenje tih problema su odgovorni viši nivoi vlasti. Ispitivanjem je obuhvaćeno 97 osoba koje su pripadnici/ce LGBTI zajednice sa područja TK-a. Anketna forma sa pitanjima je kreirana kao google obrazac. Ono što će biti bitan parametar prilikom pisanja ove analize je analiza iz 2019. godine - Ispitivanje problema i potreba LGBTIQ zajednice u TK, te će se stoga određeni segmenti navedene analize komparirati sa segmentima ove analize. Pored toga, relevantan za ovu analizu je i Rozi izvještaj 2022. (Godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini). Glavni metodološki alat za ovu analizu su anketni odgovori ispitanika/ca te će se navedeni odgovori, prije svega, induktivnom, deduktivnom, normativnom i komparativnom metodom analizirati, kako bi se došlo do zaključka i preporuka koje će poslužiti kreiranju planova za buduće aktivnosti TOC-a.

Kada je u pitanju starosna struktura ispitanika/ca, 90,7% (88) ispitanika/ca ima između 16-29 godina, dok 9,3% (9) ispitanika/ca ima između 30-45 godina (Grafikon 1).


Grafikon 1 – Starosna struktura ispitanika/ca




Problem diskriminacije je u većoj mjeri problem s kojim se pripadnici/ce LGBTI zajednice konstantno suočavaju. Tako, 57,7% (56) ispitanika/ca su odgovorili/e da su suočili/e sa problemom diskriminacije. S druge strane 42,3% (41) ispitanika/ca je odgovorilo da se nisu suočili/e sa problemom diskriminacije (Grafikon 2).[7] Ovo pokazuje da se više od polovine pripadnika/ca LGBTI zajednice suočio/la sa problemom diskriminacije, što ukazuje na problem ranjivosti pripadnika/ca LGBT zajednice. Također, u odnosu na prethodnu analizu iz 2019. godine, procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice koji/e su se suočili/e sa slučajem diskriminacije se povećao.[8] Iako se taj procenat povećao za 0,8%, što ne predstavlja povećanje u velikoj mjeri, takav podatak pokazuje da u pogledu zaštite od diskriminacije pripadnika/ca LGBTI zajednice nisu postignuti značajniji rezultati. Naprotiv, stanje je po svemu sudeći i gore kada govorimo o zaštiti od diskriminacije pripadnika/ca LGBTI zajednice.


Grafikon 2 -Da li ste se kao pripadnik/ca LGBTI zajednice suočili/a sa problemom diskriminacije?[9]


Kada je riječ o tome koje je pravo bilo ugroženo diskriminacijom, 38,1% (37) ispitanika/ca je odgovorilo da je diskriminacijom bilo ugroženo “pravo na privatan i porodičan život (stupanje u istospolnu zajednicu, usvajanje djece, priznavanje statusa partnera prilikom postupka nasljeđivanja, itd.)”. 11,3% (11) ispitanika/ca je navelo da je diskriminacijom bilo ugroženo “pravo na rad (poslodavac njega/nju nije želio zaposliti zbog toga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice, imao/la je manju platu u odnosu na ostale zbog toga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice, nije imao/la pravo na slobodne dane zbog toga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice, itd.)”. 15,5% (10) ispitanika/ca je odgovorilo da je diskriminacijom bilo ugroženo “pravo na obrazovanje (drugačije je bio/bila tretirana od strane profesora/ice ili nastavnika/ice, zbog pripadnosti LGBTI zajednice nije mogao/la biti dio razreda ili grupe, dobio/la je manju ocjenu zbog toga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice, itd.)”. 19,6% (19) ispitanika/ca je odgovorilo da je diskriminacijom bilo ugroženo “pravo na slobodu okupljanja (država vam je zabranila da se kao pripadnik Zajednice okupite zajedno sa drugim pripadnicima Zajednice ili vam je tražila dodatne uslove koje inače ne traži, ili sl.)”. 5,2% (5) ispitanika/ca je odgovorilo da su diskriminacijom bila ugrožena sva navedena prava, dok 49,50% (48) ispitanika/ca je odgovorilo da diskriminacijom nije bilo ugroženo ni jedno od navedenih prava (Grafikon 3). Ispitanicima/cama je ponuđeno da, u slučaju da su naveli ništa od navedenog u prethodnom pitanju, navedu druge slučajeve diskriminacije.Tu su ispitanici/ce navodili/e da su se suočavali/e sa diskriminacijom u slučajevima slobode izražavanja, prava na zdravstveno osiguranje, diskriminacije na osnovu izgleda, pravo na dostojanstvo, pravo na roditeljsko staranje. Jedan od slučajeva koji je naveden u odgovorima jeste taj da je prilikom doniranja krvi doktorica odbila uzeti krv iz razloga što je davalac krvi pripadnik/ca LGBTI zajednice. Sve navedeno pokazuje da se pripadnici/ce LGBTI zajednice, kada je u pitanju diskriminacija, najviše suočavaju s onemogućavanjem uživanja prava na privatan život, a to se naročito odnosi na pravo na sklapanje istospolnih zajednica za što se vežu i drugi problemi. Taj problem nije u nadležnosti institucija TK-a i stoga se institucije TK- a ne mogu smatrati odgovornim za ovaj problem jer je nadležnost za rješavanje ovog problema na vlastima FBiH.[10] Drugi slučajevi diskriminacije pokazuju da se LGBTI zajednica suočava sa problemom diskriminacije skoro u svim sferama života, od prava na rad, prava na obrazovanje, do prava na zdravstveno osiguranje i njegu. To govori o ranjivosti pripadnika/ca LGBTI zajednice, jer u svim sferama života oni/e bivaju žrtvama diskriminacije. Pored toga, za navedene probleme su, u najvećoj mjeri, odgovorne institucije TK-a koje u budućnosti moraju biti aktivnije i odgovornije u zaštiti prava pripadnika/ca LGBTI zajednice.


Grafikon 3 – Vrste diskriminacije s kojom se suočavaju pripadnici/ce LGBTI zajednice


Na pitanje: “Ako ste bili žrtva diskriminacije, da li ste je prijavili nadležnom organu ili pokrenuli sudski postupak?” 96,9% (62) ispitanika/ca je odgovorilo da nije prijavilo slučaj diskriminacije, dok je 3,1% (2) ispitanika/ca odgovorilo da je prijavilo slučaj diskriminacije (Grafikon 4). U usporedbi s analizom iz 2019. godine stanje je gotovo identično, kada je riječ o procentu prijavljene diskriminacije.[11] Dalje, ispitanici/e koji/e su prijavili/e slučaj diskriminacije, navedene slučajeve su prijavili/e Univerzitetsko-kliničkom centru Tuzla i policiji. Na osnovu navedenih odgovora, vidljiva su dva zabrinjavajuća problema. Prvi, LGBTI zajednica nema povjerenje u institucije TK-a u pogledu zaštite njihovih prava od diskriminacije (što je bio jedan od zaključaka i u analizi iz 2019. godine!), drugi što pripadnici/e LGBTI zajednice očigledno nisu dovoljno upoznati/e sa svojim pravima u pogledu zaštite od diskriminacije. To je vidljivo iz toga da ni jedan/na pripadnik/ca LGBTI zajednice koji/a je bio/la žrtva diskriminacije nije pokrenuo/la sudski postupak niti se obratio/la Instituciji ombudsmena za ljudska prava BiH, na što svakako imaju pravo na osnovu ZZD-a. [12]


Grafikon 4 – Broj prijvljenih slučajeva diskriminacije


O položaju pripadnika/ca LGBTI zajednice kada je riječ o diskriminaciji u usporedbi sa drugim kantonima u FBiH i u odnosu na Republiku Srpsku (RS), 45,4% (44) ispitanika/ca misli da je bolji u odnosu na druge kantone u FBiH i u odnosu na RS. 29,9% (29) ispitanika/ca misli da je isti kao i u drugim kantonima u FBiH i u RS-u. 21,6% (21) ispitanika/ca odgovorilo je da ne zna kakav je položaj pripadnika LGBTI zajednice u drugim kantonima u FBiH i u RS-u. 3,1 % (3) ispitanika/ca misli da je stanje gore nego u drugim kantonima u FBiH i u odnosu na RS (Grafikon 5). Ovaj podatak pokazuje da većina pripadnika/ca LGBTI zajednice misli je stanje zaštite njihovih prava od diskriminacije bolje nego u odnosu na druge kantone u FBiH i u odnosu na RS.


Grafikon 5 – Položaj pripadnika/ca LGBTI zajednice u TK-a u odnosu na druge kantone u FBiH i u odnosu na RS.

O uzrocima diskriminacije u TK-a prema pripadnicima/cama LGBTI zajednice, ispitanici/ce imaju različita razmišljanja. 10,3% (10) ispitanika/ca misli da je to zakonodavni okvir. 3,1% (3) ispitanika/ca je odgovorilo da su uzrokom diskriminacije sudije i državni službenici koji nisu dovoljno informisani o pravima LGBTI zajednice. 13,4% (13) ispitanika/ca misli da je uzrok tome javno mnijenje. 68% (66) ispitanika/ca misli da je sve navedeno uzrok, 5,2% (5) ispitanika/ca je odgovorilo da ne zna šta je uzrok diskriminacije nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice (Grafikon 6). Iako je u anketi ponuđena mogućnost, “Ako ste u prethodnom pitanju stavili ništa od navedenog, molimo Vas da napišete svoje mišljenje koji je glavni uzrok diskriminacije pripadnika LGBTI zajednice u Tuzlanskom kantonu. Napomena: ovdje možete napisati i da smatrate da LGBTI zajednica nije diskriminirana u Tuzlanskom kantonu” ni jedan/na ispitanik/ca koji/a je u prethodnom pitanju naveo/la ništa od navedenog nije ponudio/la neki drugi uzrok problema diskriminacije. Ovo pokazuje da su uzroci diskriminacije multikauzalni i da je za rješenje problema diskriminacije ili eventualno njegovog značajnijeg smanjenja potreban multidiscipliniran pristup.


Grafikon 6 – O uzrocima diskriminacije u TK-a

Na pitanje: “Da li smatrate da se čini dovoljno da se problem diskriminacije u Tuzlanskom kantonu riješi?” 74,2% (72) ispitanika/ca je odgovorilo da se ne čini dovoljno. 12,4% (12) ispitanika/ca je odgovorilo da se čini dovoljno, dok je 13,4% (13) ispitanika/ca je odgovorilo da ne zna da li se čini dovoljno. Ovo pokazuje da je percepcija pripadnika/ca LGBTI zajednice u TK-a, da institucije TK-a ne rade dovoljno na suzbijanju problema diskriminacije. To je povezano i s prethodnim odgovorima, koji ukazuju da nije napravljen značajniji korak u zaštiti pripadnika/ca LGBTI zajednice u pogledu diskriminacije.


Grafikon 7 – Mišljenje pripadnika/ca LGBTI zajednice da li institucije TK-a rade dovoljno na suzbijanju diskriminacije




Procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice koji/e su bili/e žrtvom nasilja je 44,3% (43), dok 55,7% (54) ispitanika/ca nije bilo žrtvom nasilja (Grafikon 8). To pokazuje da je skoro polovina ispitanika/ca bilo žrtvom nasilja, što predstavlja, svakako, nedopustivo veliki broj.


Grafikon 8 – Procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice koji/e su bili/e žrtvom nasilja

U motivima nasilja nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice, 41,2% (40) ispitanika/ca je odgovorilo da je bilo žrtvom motiviranog nasilja iz razloga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice. S druge strane, 58,8% (57) ispitanika/ca odgovorilo je da nije bilo žrtva nasilja iz razloga što je pripadnik/ca LGBTI zajednice (Grafikon 9). Potrebno je napomenuti da se unutar ovih odgovora nalaze i ispitanici/ce koji/e nisu bili/e žrtve nasilja, kao pripadnici/ce LGBTI zajednice. Stoga, procentualno bi razlika između nasilja koje je motivirano zbog pripadnosti LGBTI zajednici i onog koje nije na taj način motivirano bila i veća, da u sklopu odgovora pod NE nisu bili uključeni i odgovori ispitanika/ca koji/e nisu bili/e žrvtvama nasilja kao pripadnici/ce LGBTI zajednice.


Grafikon 9 – Motivi nasilja nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice


Kada je riječ o vrstama nasilja, 33,3% (16) ispitanika/ca je odgovorilo da je bilo žrtvom fizičkog nasilja. 68,8% (33) ispitnika/ca je odgovorilo da je bilo žrtvom psihičkog nasilja. 16,7% (8) ispitanika/ca je bilo žrtvom ekonomskog nasilja, dok je 72,9% (35) ispitanika/ca bilo žrtvom verbalnog nasilja. 14,6% (7) ispitanika/ca je odgovorilo ništa od navedenog (Grafikon 10). Kada govorimo o vrstama nasilja, vidljivo je da se LGBTI zajednica u TK-a prvenstveno suočava sa psihičkim i verbalnim nasiljem. Svakako tu je veliki procenat i fizičkog nasilja što naročito upozorava na ranjivost pripadnika/ca LGBTI zajednice i ukazuje da je potrebna bolja i efikasnija zaštita pripadnika/ca LGBTI zajednice. Također, u anketi je bilo ponuđeno pitanje “Ako je vaš odgovor na prethodno pitanje bio ništa od navedenog, dodati ovdje koje vrste nasilja ste bili žrtva. Napomena: ovdje odgovoriti samo u slučaju da ste bili žrtva nasilja”, na koje nije bilo odgovora.


Grafikon 10 – O vstama nasilja s kojim se suočavaju pripadnici/ce LGBTI zajednice


Na pitanje: “Ako ste bili žrtva nasilja, da li ste slučaj nasilja prijavili nadležnom organu?” 96,1% (49) ispitanika/ca je odgovorilo da nije prijavilo slučaj nadležnom organu. 3,9% (2) ispitanika/ca je odgovorilo da je prijavilo slučaj nadležnom organu (Grafikon 11). Ovo predstavlja zabrinjavajući podatak, jer na očit način prezentira nepovjerenje pripadnika/ca LGBTI zajednice u institucije TK-a. Dva ispitanika (ili ispitanice) koji/e su prijavili/e slučaj nasilja te slučajeve su prijavili/e policiji i Tužilaštvu TK-a.


Grafikon 11 – Procent prijavljenog nasilja od strane pripadnika/ca LGBTI zajednice


Na pitanje: “Ako je na pitanje 'Da li ste slučaj nasilja prijavili nadležnom organu?' odgovor bio DA, kakva je bila reakcija nadležnog organa?” 100% (2) ispitanika/ca je odgovorilo da nadležni organ nije reagovao adekvatno i efikasno te počinilac nije sankcionisan (Grafikon 12). Ovo ukazuje da u neku ruku nepovjerenje koje LGBTI zajednica u TK-a iskazuje prema institucijama TK-a nije bez razloga. O tome koliko pripadnici/ce LGBTI zajednice u TK-a imaju povjerenja u institucije TK-a pokazuje i sljedeće pitanje.


Grafikon 12 – O načinu reakcije nadležnih organa nakon prijavljenog nasilja


Razlozi zašto pripadnici/ce LGBTI zajednice ne prijavljuju slučaj nasilja, kada su žrtve, su različiti. 11,9% (11) ispitanika/ca je odgovorilo da ih je bilo strah da prijava neće ostati anonimna i da će im zbog toga biti ugrožena sigurnost. 50% (21) ispitanika/ca je odgovorilo da nemaju povjerenje u institucije TK-a da će riješiti slučaj na efikasan i adekvatan način. 19% (8) ispitanika/ca je odgovorilo da nasilje nije počinjeno u tolikoj mjeri da je trebalo prijaviti. 11,9% (5) ispitanika/ca ne zna zašto nije prijavilo nasilje. 7,1% (3) ispitanika/ca je odgovorilo ništa od navedenog (Grafikon 13). U nastavku je ispitanicima/cama u sljedećem pitanju bilo ponuđeno: “Ako je vaš odgovor na prethodno pitanje bio ništa od navedenog, molimo Vas da ovdje napišete razlog zašto niste prijavili akt nasilja nad vama”. Jedan odgovor je bio da bi to ugrozilo njegovu/njenu sigurnost te bi se time izgubilo mjesto stanovanja. Drugi odgovor je bio da su se kolektivno dogovorili da ne prijave slučaj nasilja zbog posla, jer nisu u tolikoj mjeri bili ugroženi. Navedeni odgovori pokazuju da pripadnici/ce LGBTI zajednice nemaju povjerenje u institucije TK-a. Sličan zaključak je u analizi iz 2019. godine, gdje je 68.6% ispitanika/ca odgovorilo da nema povjerenje u institucije BiH.[13] Nepovjerenje u institucije TK-a je u neku ruku opravdano, kada pogledamo i podatke o načinu reakcije institucija na prijavljeno nasilje, gdje institucije nisu reagovale na adekvatan i efikasan način te počinilac konsekventno tome nije bio kažnjen.


Grafikon 13 – O razlozima zašto nasilje nije prijavljeno


O preveniranju nasilja nad LGBTI zajednicom u TK-a, 82,5% (80) ispitanika/ca misli da institucije TK-a ne rade dovoljno kako bi prevenirale nasilje nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice u TK-a. 4,1% (4) ispitanika/ca misli da institucije TK-a rade dovoljno na preveniranju nasilja nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice. 13,4% (13) ispitanika/ca je odgovorilo da ne zna da li institucije TK-a rade dovoljno na preveniranju nasilja nad LGBTI zajednicom (Grafikon 14).


Grafikon 14 – O prevenciji nasilja nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice

O uzrocima nasilja nad LGBTI zajednicom u TK-a, 84,5% (82) ispitanika/ca misli da je uzrok nasilja nad LGBTI zajednicom javno mnijenje koje je homofobično. 7,2% (7) ispitanika/ca misli da su uzrok nasilja institucije TK-a koje su homofobične. 2,1% (2) ispitanika/ca je odgovorilo da se LGBTI zajednica, kao i ostali građani, u jednakoj mjeri suočava sa nasiljem tako da ne postoji neki poseban uzrok nasilja nad pripadnicima LGBTI zajednice. 6,2% (6) ispitanika/ca je odgovorilo da ne zna šta je uzrok nasilju nad pripadnicima/cama LGBTI zajednice (Grafikon 15). Navedeni podatak sugerira da je potrebna dodatna edukacija šire zajednice u TK-a o LGBTI (ljudskim) pravima, kako bi se razina homofobičnosti, bifobičnosti i transfobičnosti smanjila na prihvatljiviju razinu.


Grafikon 15 – O uzrocima nasilja u TK-a.




Na pitanje: “Da li ste kao pripadnik/ca LGBTI zajednice bili žrtva govora mržnje?” 68,8% (64) ispitanika/ca je odgovorilo da je bilo žrtvom govora mržnje, dok je 31,2% (29) ispitanika/ca odgovorilo da nije bilo žrtvom govora mržnje (Grafikon 16).[14] Ovaj podatak pokazuje da se pripadnici/ce LGBTI zajednice u većoj mjeri suočavaju s govorom mržnje nego sa nasiljem.



Grafikon 16 – Govor mržnje i LGBTI zajednica

Kada je riječ o procentima prijave govora mržnje nadležnim organima, 62,1% (41) ispitanika/ca je odgovorilo da nisu prijavili/e govor mržnje jer ga nema svrhe prijavljivati. 27,3% (18) ispitanika/ca je odgovorilo da nije, jer govor mržnje nije kažnjiv prema domaćem zakonodavstvu. 9,1% (6) ispitanika/ca je odgovorilo da nije prijavilo govor mržnje jer nije znalo šta je govor mržnje. 1,5% (1) ispitanika/ca je odgovorilo da jeste prijavilo govor mržnje (Grafikon 17). Ovaj podatak je zabrinjavajući, jer osim što pokazuje količinu nepovjerenja prema institucijama TK-a, također pokazuje i neinformiranost pripadnika/ca LGBTI zajednice o njihovim pravima, tj. o kažnjivosti govora mržnje i šta to govor mržnje predstavlja.[15] Svakako o ovoj temi neinformiranosti pripadnika/ca LGBTI zajednice o govoru mrženje ćemo se pozabaviti u zaključku analize i preporukama koje ćemo dati na osnovu iznesenog zaključka.


Grafikon 17 – O procentima prijavljenih slučajeva govora mržnje


Na pitanje: “Da li smatrate da je uzrok govora mrženje bilo to što ste pripadnik/ca LGBTI zajednice?” 63,9% (62) ispitanika/ca je odgovorilo da je uzrok govora mržnje bio pripadnost LGBTI zajednici, dok je 36,1% (35) ispitanika/ca odgovorilo da uzrok govoru mržnje nije pripadnost LGBTI zajednici (Grafikon 18). Ovaj podatak ukazuje da je većina slučajeva govora mržnje usmjerenih prema pripadnicima/cama LGBTI zajednici bila motivisana pripadnošću žrtve LGBTI zajednici.


Grafikon 18 – O motivima govora mržnje



O tome da li su bili/bile žrtvom govora mržnje kao pripadnik/ca LGBTI zajednice, 10,3% (10) ispitanika/ca je odgovorilo da su bili/e žrtvom govora mržnje kao pojedinac. 21,6% (21) ispitanika/ca je odgovorilo da su bili/e žrtvom govora mržnje kao pripadnik/ca LGBTI zajednice. 38,1% (37) ispitanika/ca je odgovorilo da su bili/e žrtvom govora mržnje i kao pripadnik/ca Zajednice i kao pojedinac. 29,9% (29) ispitanika/ca je odgovorilo da nisu bili/e žrtvom govora mržnje ni kao pripadnik/ca LGBTI zajednice niti kao pojedinac (Grafikon 19).


Grafikon 19 – O tome da li su pripadnici/ce LGBTI zajednice bili/e žrtvom govora mržnje kao pojedinac ili kao pripadnik/ca Zajednice


O načinu na koji su bili/e žrtva govora mržnje, 36,1% (35) ispitanika/ca je odgovorilo da su neposrednim putem bili/e žrtvom govora mržnje. 6,2% (6) ispitanika/ca je odgovorilo da su bili/e žrtvom govora mržnje putem medija. 26,8% (26) ispitanika/ca je odgovorilo da su bili/e žrtvom govora mržnje putem medija i neposrednim putem. 30,9% (30) ispitanika/ca je odgovorilo da nisu bili/e žrtvom govora mržnje ni neposrednim putem ni putem medija (Grafikon 20). Ovaj podatak nam pokazuje da se pripadnici/ce LGBTI zajednice skoro u jednakoj mjeri suočavaju sa govorom mržnje i neposrednim putem i putem medija. U tom kontekstu, u cilju zaštite pripadnika/ca LGBTI zajednice, potreban je multidiscipliniran pristup.


Grafikon 20 – O tome na koji način su pripadnici/ce LGBTI zajednice bili/e žrtvom govora mržnje

Na pitanje: “Ako je vaš odgovor na prethodno pitanje bio “Putem medija” ili “Oboje” molimo Vas napišite putem kojih sve medija ste bili žrtva govora mržnje” ispitanici/ce su odgovorili/e da su bili/e žrtvom govora mržnje putem: društvenih mreža kao što su Facebook, TikTok, Twitter, Instagram; te putem portala kao što su: Klix, Dnevni avaz, Tuzlanski.ba. To se većinom odnosilo na komentare na članke koji su pojedinci ostavljali na navedenim portalima, a koji su sadržavali govor mržnje prema pripadnicima/cama LGBTI zajednice.

O tome da li institucije TK-a rade dovoljno na suzbijanju govora mržnje, 77,3% (68) ispitanika/ca misli da institucije TK-a ne rade dovoljno na suzbijanju govora mržnje, dok 22,7% (20) ispitanika/ca misli da institucije TK-a rade dovoljno na suzbijanju govora mržnje (Grafikon 21).


Grafikon 21 – O tome da li institucije TK-a rade dovoljno na suzbijanju govora mržnje


Na pitanje: “Ako ste bili žrtva nasilja i govora mržnje, šta je po vas ostavilo veće posljedice?” 39% (30) ispitanika/ca je odgovorilo da je govor mržnje ostavio teže posljedice po njih. 7,8% (6) ispitanika/ca je odgovorilo da je nasilje ostavilo teže posljedice po njih. 36,4% (28) ispitanika/ca je odgovorilo da je oboje u istoj mjeri ostavilo posljedice po njih. 16,9% (13) ispitanika/ca je odgovorilo da nisu bili/e žrtvama ni jednog ni drugog ili su bili/e žrtvama samo jednog (Grafikon 22). Ovi podaci govore da nasilje i govor mržnje u istoj mjeri ostavljaju teške posljedice po pripadnike/ce LGBTI zajednice, te da je stoga nedopustivo govor mržnje smatrati manje opasnim od nasilja u pogledu zaštite pripadnika/ca LGBTI zajednice.


Grafikon 22 – O tome šta ima teže posljedice po pripadnike/ce LGBTI zajednice


Na pitanje: “Da li ste se kao pripadnik/ca LGBTI zajednice “autovali”?” 64,9% (63) ispitanika/ca je odgovorilo da jeste. 23,7% (23) ispitanika/ca je odgovorilo da nije, dok je 11,3% (11) ispitanika/ca odgovorilo da nije, ali da to planira uraditi (Grafikon 23). U poređenju sa analizom iz 2019. godine, gdje je navedeno da se 15,7% ispitanika/ca “autovalo”,[16] ovaj podatak od 64,9% pripadnika/ca LGBTI zajednice koji su se “autovali” i 11,3% koji to planiraju uraditi, ohrabruje i pokazuje da su pripadnici/ce LGBTI zajednice u TK-a slobodniji/e u iskazivanju svog identiteta.


Grafikon 23 – Procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice koji su se “autovali”

O tome kome su se sve “autovali” ispitanici/ce su naveli/e da su to: roditelji, ostali članovi porodice, prijatelji, kolege, institucije, itd. Ovaj podatak ohrabruje, jer pokazuje da se pripadnici/ce LGBTI zajednice prilikom “autovanja” u većoj mjeri “autuju” širokom krugu ljudi koje poznaju (roditeljima, rodbini, kolegama, prijateljima, itd.).

Na pitanje: “Ako je vaš odgovor na pitanje 'Da li ste se kao pripadnik/ca LGBTI zajednice “autovali”? ' bio NE, molimo Vas da navedete razlog zašto još niste”, ispitanici/ce su odgovorili/e da se razlog zašto se još nisu “autovali” nalazi u homofobiji koja vlada društvom te zbog straha za vlastitu sigurnost i straha reakcije njima bliskih osoba. Ovi odgovori korespondiraju prethodno iznijetim podacima o homofobiji koja je prisutna u javnom mnijenju u TK-a. Srećom, kako pokazuje ova analiza, taj procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice koji imaju strah od “autanja” je sve manji.

Na pitanje: “Ako je vaš odgovor na pitanje 'Da li ste se kao pripadnik/ca LGBTI zajednice “autovali”?' bio DA, možete li napisati kakva je bila reakcija vaših prijatelja, poznanika, kolega na tu informaciju?”, nalazimo različite odgovore. Od pozitivnih reakcija sredine do ispitanika/ca koji/e su se suočili/e sa govorom mržnje i nasiljem. Ono što ohrabruje jeste da su u većoj mjeri odgovori bili da je reakcija roditelja, prijatelja i kolega bila pozitivna ka tome da su reakcije na početku bile negativne ali da su kasnije prihvatili njihov LGBTI identitet.



O tome da li se prava pripadnika/ca LGBTI zajednice u dovoljnoj mjeri promoviraju u TK-a, 63,9% (62) ispitanika/ca misli da se promoviraju u minimalnoj mjeri. 12,4% (12) ispitanika/ca misli da se promoviraju u dovoljnoj mjeri. 22,7% (22) ispitanika/ca misli da se nikako ne promoviraju, dok 1% (1) ispitanika/ca misli da se previše promoviraju (Grafikon 24). U tom smislu, većina pripadnika/ca LGBTI zajednice u TK-a smatra da se njihova prava ne promoviraju u dovoljnoj mjeri.


Grafikon 24 – O tome da li se prava pripadnika/ca LGBTI zajednice promoviraju u dovoljnoj mjeri


O tome da li se kao pripadnici/ce LGBTI zajednice osjećaju ravnopravnim sa ostalim građanima TK-a, 82,5% (80) ispitanika/ca je odgovorilo da se ne osjeća ravnopravno, dok je 17,5% (17) ispitanika/ca odgovorilo da se osjeća ravnopravno (Grafikon 25). Ovi podaci korespondiraju prethodno navedenim podacima o diskriminaciji prema pripadnicima/cama LGBTI zajednice u TK-a.


Grafikon 25 – O osjećaju ravnopravnosti pripadnika/ca LGBTI zajednice


Na pitanje: “Da li smatrate da okruženje oko vas razumije vaša prava kao pripadnika/ce LGBTI zajednice?” 91,8% (89) ispitanika/ca je odgovorilo da okruženje ne razumije njihova prava, dok je 8,2% (8) ispitanika/ca odgovorilo da okruženje razumije njihova prava (Grafikon 26). Ovi podaci korespondiraju prethodnim podacima koji za jedan od glavnih uzroka nasilja navode homofobičnost javnog mnijenja.


Grafikon 26 – O razumijevanju prava pripadnika/ca LGBTI zajednice


O tome hoće li se stanje poštivanja prava pripadnika/ca LGBTI zajednice poboljšati u budućnosti, 69,1% (67) ispitanika/ca vjeruje da će se stanje poboljšati, dok 30,9% (30) ispitanika/ca vjeruje da će ostati na istom nivou (Grafikon 27). Ovaj podatak ohrabruje, jer pokazuje da pripadnici/ce LGBTI zajednice vjeruju da će se stanje poštivanja njihovih prava poboljšati.


Grafikon 27 – Mišljenje pripadnika/ca LGBTI zajednice o budućnosti poštivanja njihovih prava

Na pitanje: “Da li smatrate da i u Tuzlanskom kantonu (npr. u Tuzli) treba održavati Povorku ponosa po uzoru na Sarajevo?” 75,3% (73) ispitanika/ca je odgovorilo da se treba održati. 12,4% (12) ispitanika/ca je odgovorilo da ne treba jer je dovoljna povorka u Sarajevu. 2,1% (2) ispitanika/ca je odgovorilo da ne treba organizirati povorku jer ona ne doprinosi promociji LGBTI prava, dok je 10,3% (10) ispitanika/ca odgovorilo da nema mišljenje o ovome (Grafikon 28). Izuzetno značajan podatak za javne vlasti u TK-a i u gradu Tuzli, koji bi svakako trebali uzeti u razmatranje.


Grafikon 28 – Mišljenje pripadnika/ca LGBTI zajednice o eventualnoj organizaciji Povorke ponosa npr. u Tuzli

Na pitanje, “Ako postoji još neki od problema sa kojim ste se suočili kao pripadnik/ca LGBTI zajednice, a koji nije naveden u prethodnim anketnim pitanjima, molimo Vas da ga ovdje navedete i opišete” navedeni su sljedeći odgovori: problem u zdravstvenom sektoru, npr. ginekolozi ne čuvaju privatnost pacijenta/ice, diskriminacija unutar LGBTI zajednice, ignorisanje od strane zaposlenika policije i od strane doktora, suočavanje s time da ljudi misle da je to samo faza i da će proći i općenito nerazumijevanje sredine za pripadnike/ce LGBTI zajednice, kao i problem nereguliranosti mogućnosti promjene spola.



O tome da li su upoznati s radom TOC-a, 79,4% (77) ispitanika/ca je odgovorilo da je upoznato sa radom TOC-a, dok je 20,6% (20) ispitanika/ca odgovorilo da nije upoznato s radom TOC-a (Grafikon 29). Ovaj podatak je naročito pohvalan kada je riječ o radu TOC-a i pokazuje da djelatnici TOC-a ulažu ogroman napor, prije svega u zaštiti pripadnika/ca LGBTI zajednice.


Grafikon 29 – O tome koliko su pripadnici/ce upoznati/e s radom TOC-a


Na pitanje jesu li zadovoljene potrebe pripadnika/ca LGBTI zajednice, 50,5% (49) ispitanika/ca misli da su djelomično zadovoljene. 26,8% (26) ispitanika/ca misli da djelomično nisu zadovoljene. 17,5% (17) ispitanika/ca misli da u potpunosti nisu zadovoljene. 5,2% (5) ispitanika/ca misli da su u potpunosti zadovoljene (Grafikon 30). Kada govorimo o potrebama, vidimo da je stanje u većoj mjeri bolje nego u pogledu diskriminacije.


Grafikon 30 – O zadovoljenju potreba pripadnika/ca LGBTI zajednice

Na pitanje: “Koje aktivnosti u budućnosti treba da budu u fokusu Tuzlanskog otvorenog centra?” navedeno je da u fokusu TOC-a trebaju biti edukacije pripadnika/ca LGBTI zajednice o njihovim pravima, ali i ostalih stanovnika TK-a o pravima pripadnika/ca LGBTI zajednice. Također, navedeno je da se prava pripadnika/ca LGBTI zajednice trebaju više promovirati, da je potrebno organizirati povorku ponosa kao i druženja, aktivniju kampanju zagovaranja, edukaciju zaposlenih u državnim institucijama – od policije, zdravstva, do prosvjete, organizirati festivale i radionica za pripadnike LGBTI zajednice, itd. Ovi podaci trebaju biti u fokusu TOC-a u budućem radu i planiranju budućih aktivnosti.



Pripadnici/ce LGBTI zajednice u TK-a (kao i u drugim mjestima u BiH) se suočavaju sa problemima u svim sferama života. Na osnovu analize koja je sprovedena u ovom tekstu, moguće je zaključiti da se pripadnici/ce LGBTI zajednice skoro u jednakoj mjeri suočavaju s problemom diskriminacije, nasilja i govora mržnje. Kada je riječ o diskriminaciji, tu su vidljivi određeni problemi na kojima je potrebno raditi kako bi se posljedice diskriminacije ublažile, a svakako kako bi se i uzroci diskriminacije otklonili. Prije svega, pripadnici/ce LGBTI zajednice u TK-a se suočavaju s diskriminacijom kada je riječ o pravu na privatnost (prevashodno mogućnosti sklapanja istospolne zajednice!), a rješenje navedenog problema kako je objašnjeno nije u nadležnosti TK-a, već u nadležnosti FBiH. I pored toga, pripadnici/ce LGBTI zajednice se suočavaju s diskriminacijom u sferi radnih odnosa, obrazovanja, zdravstvenog osiguranja i njege, što svakako spada, između ostalog, i u nadležnost TK-a. Stoga je potrebna aktivnija i adekvatnija uloga institucija TK-a u preveniranju diskriminacije naročito u oblasti zdravstvene njege. Također, ono što zabrinjava je iskazano nepovjerenje pripadnika/ca LGBTI zajednice u pogledu zaštite od diskriminacije. Osim toga, needukovanost i neinformiranost pripadnika/ca LGBTI zajednice o njihovim pravima kada je riječ o zaštiti od diskriminacije također nas upućuje da je potrebna intenzivnija aktivnost u organiziranju seminara i radionica na temu edukacije, u smislu zaštite od diskriminacije, ali o tome detaljnije u preporukama. Također, u analizi je navedeno da je jedan od glavnih uzroka nasilja javnost koja je homofobična, bifobična i transfobična, što govori da je potrebno organizirati i edukacije o LGBTI (ljudskim) pravima, za širu javnost, kako bi se količina homofobije, bifobije i transfobije kod javnog mnijenja umanjila.

U analizi je pokazano da nasilje i verbalno i fizičko predstavlja veliki problem s kojim se pripadnici/ce LGBTI zajednice konstantno suočavaju. Tu također vidimo da pripadnici/ce imaju nepovjerenje prema institucijama TK-a (može se reći i opravdano), kada vidimo da se i slučajevi koji su bili prijavljeni institucijama TK-a nisu riješili na adekvatan i efikasan način. To nam govori da su potrebne dodatne edukacije i seminari za državne službenike, kako bi na ozbiljniji način počeli razumijevati probleme s kojim se suočavaju pripadnici/ce LGBTI zajednice. Nakon toga moguće je očekivati povećanje povjerenja pripadnika/ca LGBTI zajednice, ako se dodatne edukacije državnih službenika na temu LGBTI (ljudskih) prava pokažu efikasnim i svrsishodnim.

U pogledu govora mržnje, zabrinjavaju dvije stvari. Zabrinjava već ustanovljeno nepovjerenje pripadnika/ca LGBTI zajednice prema institucijama TK-a, ali također zabrinjava i needukovanost pripadnika/ca LGBTI zajednice o kažnjivosti govora mržnje. Stoga, kako će biti kasnije navedeno u preporukama, potrebna je dodatna edukacija pripadnika/ca LGBTI zajednice u kontekstu govora mrženje, zaštiti od njega i mogućim prevencijama.

Najznačajniji napredak je napravljen u pogledu “autovanja”, gdje se mnogo veći procenat pripadnika/ca LGBTI zajednice “autovao” u ovoj analizi, nego u analizi koja je rađena 2019. godine. To nam kazuje da je rad TOC-a i drugih nevladinih organizacija urodio plodom i da je potrebno nastaviti istim (i jačim) intenzitetom, kako bi se pripadnici/ce LGBTI zajednice osjećali što slobodnije. Kada su u pitanju potrebe LGBTI zajednice, navedeno je da je potrebno organizirati još veći broj seminara, edukacija i druženja. To je svakako u fokusu rada TOC-a, samo što je te aktivnosti, koliko to mogućnosti dozvoljavaju, potrebno još više unaprijediti i intenzivirati. Podatak da su svi ispitanici upoznati s radom TOC-a bi svakako trebalo imponovati djelatnicima TOC-a i biti im podstrek za dalji rad.























· Organizirati seminare i radionice na temu diskriminacije i govora mržnje, kako bi se pripadnici/ce LGBTI zajednice detaljnije upoznali/e o vlastitim pravima.

· Organizirati seminare i radionice za državne službenike, sudije i tužioce, kako bi se isti bolje upoznali s problemima pripadnika/ca LGBTI zajednice i kako bi se njihovi problemi ubuduće uzimali s više razumijevanja i volje za njihovim rješavanjem.

· Moguće zaposlenje (barem kao vanjskog saradnika) pravnog savjetnika u TOC-u, koji će biti na raspolaganju pripadnicima/cama LGBTI zajednice. To bi svakako doprinijelo lakšem suočavanju pripadnika/ca LGBTI zajednice s problemima diskriminacije, nasilja i govora mržnje.

· Intenzivirati i unaprijediti broj seminara o seksualnom i mentalnom zdravlju za pripadnike/ce LGBTI zajednice.

· Raditi na promociji LGBTI prava kao ljudskih prava kod šire javnosti, kako bi se količina homofobije, bifobije i transfobije u javnom prostoru (ali i u privatnom!) smanjila.

· U saradnji s lokalnim i kantonalnim vlastima razmotriti organizaciju povorke, pošto je u analizi iskazana želja pripadnika/ca LGBTI zajednice za istom. Naravno, prilikom razmatranja te mogućnosti, potrebno se voditi i mogućnostima TOC-a i lokalnih i kantonalnih vlasti da organizuju takav jedan skup.









LITERATURA


2. Brković Amil, Branko Ćulibrk, Delila Hasanbegović, Dina Bajrektarević, Jozo Blažević (2022), Rozi izvještaj 2022. (Godišnji izvještaj o stanju ljudskih prava LGBTI osoba u Bosni i Hercegovini), Sarajevo: Sarajevski otvoreni centar.

3. Delalić, Lejla, Dina Bajraktarević (2019), Ispitivanje problema i potreba LGBTIQ zajednice u TK, Tuzla: Tuzlanski otvoreni centar.

4. Krešić Boris (2014), “Development of Rights of Homosexual Persons in Bosnia and Herzegovina”, International Journal of Law, Policy and the Family, Volume 28, Issue 1.

5. Krešić, Boris, Zlatan Begić, Jasmina Alihodžić, Dženeta Omerdić (2017), “Influence of the Decisions of the European Court of Human Rights on the Legal Order of Bosnia and Herzegovina in Terms of Exercising Same Sex Unions“, Journal of Law and Politics, Vol. 10, No. 5.









Publikacija je objavljena uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj publikacije isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.



[1] Skraćenicu “LGBTI” koristimo u ovom tekstu iz razloga što je ova skraćenica zakonski prepoznata u BiH. [2] O tome pogledati u: Krešić, Boris, Zlatan Begić, Jasmina Alihodžić, Dženeta Omerdić (2017), “Influence of the Decisions of the European Court of Human Rights on the Legal Order of Bosnia and Herzegovina in Terms of Exercising Same Sex Unions“, Journal of Law and Politics, Vol. 10, No. 5, 56-65. [3] S obzirom na standarde koje je uspostavio Evropski sud za ljudska prava (ESLjP) na osnovu EKLjP-a, a znajući da ista ima neposrednu primjenu u BiH (po slovu Ustava!), to nam jasno govori da i sam Ustav BiH obavezuje državu BiH na zaštitu i ostvarenje LGBTI prava. [4] U članu 2 navedenog Zakona, se jasno normira zabrane diskriminacije i na osnovu “seksualne orijentacije, rodnog identiteta, spolnih karakteristika”. [5] Presudom ESLjP-a u slučaju Schalk i Kopf protiv Austrije i Orlandi i drugi protiv Italije, jasno je utvrđena mogućnost država potpisnica EKLjP-a da zadrže heteronormativno definisanje bračne zajednice, ali je u također jasno utvrđena obaveza potpisnica Konvencije da moraju osigurati istospolnim partnerima mogućnost sklapanja istospolne zajednice, koja će po statusu biti slična ili ista braku. [6] Iako na osnovu presude ESLjP-a u slučaju E. B. protiv Francuske Centar za socijalni rad bi cijeneći i na prvo mjesto stavljajući najbolji interes djeteta trebao ocjeniti da li je za dijete bolje da bude usvojeno od zajednice istospolnih partnera koji nisu u pozitivnom pravu priznati kao zajednica, ili bi za dijete bilo bolje da ne bude usvojeno od takvih partnera. Također, u skladu sa navedenom presudom ESLjP-a, Centar za socijalni rad ne bi imao pravo navesti da bi negativno javno mišljenje u pogledu seksualne orijentacije usvojitelja ugrozilo najbolji interes djeteta u tom slučaju. O tome vidi u: Krešić Boris (2014), “Development of Rights of Homosexual Persons in Bosnia and Herzegovina”, International Journal of Law, Policy and the Family, Volume 28, Issue 1. [7] Ovdje je također ispitanicima/cama, radi boljeg razumijevanja pitanja, ponuđena sljedeća defincija diskriminacije: “diskriminacija predstavlja nejednako tretiranje pojedinca bez nekog opravdanog razloga, zbog boje kože, seksualnog opredjeljenja, religije, etničke pripadnosti, itd. Npr. diskriminacija je ako vi kao pripadnik/ca LGBTI zajednice primate manju platu od svog kolege samo zbog toga što se pripadnik/ca Zajednice.“ [8] U prethodonom Izvještaju procenant ispitanika/ca koji su se suočili/e s slučajem diskriminacije je bio 56,9%. Vidi u: Delalić, Lejla, Dina Bajraktarević (2019), Ispitivanje problema i potreba LGBTIQ zajednice u TK, Tuzla: Tuzlanski otvoreni centar, str. 8. [9] Ovdje je ispitanicima uz pitanje ponuđena i definicija diskriminacije “Diskriminacija predstavlja nejednako tretiranje pojedinca bez nekog opravdanog razloga, zbog boje kože, seksualnog opredjeljenja, religije, etničke pripadnosti, itd. Npr. diskriminacija je ako vi kao pripadnik/ca LGBTI zajednice primate manju platu od svog kolege samo zbog toga što se pripadnik/ca Zajednice.” [10] Porodični zakon i Zakon o nasljeđivanju su na nivou FBiH, a oni u najvećoj mjeri tretiraju ovu oblast. Naravno, pitanje regulisanja istospolnih zajednica ne mora biti riješeno izmjenom Porodičnog zakona FBiH, već je to moguće uraditi i donošenjem lex specialis zakona koji bi regulisao ovu oblast i otklonio diskriminaciju u tom kontekstu prema pripadnicima/cama LGBTI zajednice. Kako god, nadležnost za rješenje ovog pitanje ima isključivo FBiH. [11] Procenat slučajeva prijavljene diskriminacije u izvještaju iz 2019. godine iznosi 95,7%, Vidi: Delalić, Lejla, Dina Bajraktarević, op. cit., str. 10, 11. [12] Pogledati čl. 7 i čl. 13 ZZD-a. [13] Delalić, Lejla, Dina Bajraktarević, op. cit., str. 10, 11. [14] U pitanju je ponuđena definicija govora mržnje od Vijeća Evrope koja glasi: “govor mržnje podrazumijeva sve oblike izražavanja koji šire, raspiruju, podstiču ili pravdaju rasnu mržnju, ksenofobiju, antisemitizam ili druge oblike mržnje zasnovane na netoleranciji, uključujući i netoleranciju izraženu u formi agresivnog nacionalizma i etnocentrizma, diskriminacije i neprijateljstva prema manjinama i ljudima imigrantskog porijekla.” [15] Nažalost, ni Krivičnim zakonom FBiH, ni Krivičnim zakonom BiH, LGBTI zajednica nije definisana kao zaštićeni objekt govora mržnja, ali je presudom Opštinskog suda u Sarajevu protiv Samra Ćosović-Hajdarević pokazano da se ZZD-om LGBTI zajednica štiti u slučaju govora mržnje. S tim u vezi, iako LGBTI zajednica od govora mržnje nije zaštićena krivičnim zakonima, ona je od iste zaštićena ZZD-om. [16] Delalić, Lejla, Dina Bajraktarević, op. cit., str. 7.

Comments

bottom of page