Tišina i saučesništvo: Žene u bh. političi često učvršćuju hetero-patrijarhalni poredak i učestvuju u reprodukciji diskriminacije

Političke elite u Bosni i Hercegovini, a naročito lideri stranaka sa nacionalnim predznakom na svim nivoima vlasti se ne zalažu za LGBTI+ i ženska prava, ili se ponašaju pasivno u slučajevima nasilja i diskriminacije prema ovim grupama, često se ne libeći da upravo oni budu kreatori narativa koji će dovesti do toga. To se najčešće manifestuje kroz retoriku koja stigmatizuje LGBTI+ osobe i žene, političke inicijative koje zabranjuju LGBTI+ sadržaje u javnosti, nedostatak zakonske zaštite (neusvajanje zakona o istospolnom partnerstvu), loša implementacija Zakona o zaštiti od nasilja u porodici i nasilja nad ženama koji femicid tretira kao zasebno krivično djelo, jačanje antirodnih pokreta... Posljedica svega ovoga je institucionalna nevoljkost da se razbije hetero-patrijarhalni poredak i zaštite marginalizovane grupe, a krajnji ishod je mobilizacija konzervativnog biračkog tijela koje je opredijeljeno za „tradicionalne vrijednosti“ i „protiv stranih interesa“.

Snažna muška hijerarhija i zaštita tradicionalnih vrijednosti

Politički sistem BiH ima snažnu hijerarhiju sa muškim figurama na čelu stranaka i oni su ti koji kreiraju agende i narative, a žene uglavnom imaju ograničen pristup donošenju odluka. Većina stranaka sa nacionalnim predznakom u BiH kroz svoje političke agende i javnu prezentaciju naglašava važnost zaštite tradicionalne porodice, što usporava napredak kada su u pitanju prava žena i LGBTI+ osoba. Većina političara, pa čak i političarki u svom govoru ne koristi rodno senzitivni  jezik, niti osuđuje nasilje prema ženama i LGBTI+ osobama.

Besima Borić, političarka i aktivistkinja naglašava da u pravilu, žene ne iznose stavove koji nisu podudarni sa stranačkim stavovima i stavovima lidera određene političke opcije.

„Priča o pravima žena, LGBTI+ pravima, ravnopravnosti spolova, većoj ženskoj participaciji, jednakosti i slično, nikada nije bila profitabilna priča unutar političkih stranaka i žene to izbjegavaju, osim u ženskim forumima gdje im je komotnije. Žene radije oćute, nego što iznesu svoj stav koji je suprotan većinskom stavu, čak i dok traje diskusija i prije konačnog zaključka. Žene ne ulaze u rizik kad shvate da ih iznošenje stava može „koštati“. Radije ćute i ne suprotstavljaju se.“ – ističe Borić.

Za glavnu posljedicu toga ona navodi mnogo teže i sporije mijenjanje zakona i propisa, jer se žene u politici, u zastupničkim klupama ili na drugim pozicijama moći ne ujedinjuju oko promjena korisnih za sve, a često ne glasaju za zakonsku promjenu koju bi svakako podržale, a koja dolazi iz suprotne stranke. Borić naglašava da je razumljiva stranačka disciplina, ali da  postoje drugi argumenti, a i načini kako iskazati svoj stav.

Bh. političarke prilikom svojih javnih istupa često koriste diskurs „porodica“ i „tradicija“ i govore o „zaštiti porodice“,  što posredno podržava hetero-patrijarhalne norme i u konačnici doprinosi  patrijarhatu i homofobiji. Sve ovo dovodi do pravne i društvene marginalizacije i stigmatizacije LGBTI+ zajednice i žena, jačanja antirodnih pokreta, veće ranjivosti svih marginalizovanih grupa, aktivista_tkinja za ljudska prava i izloženosti govoru mržnje i nasilju. Posljedica toga je i politizacija LGBTI+ i ženskih prava, jer se medijskim spinovanjem odvraća pažnja od suštine, a sve da bi se mobilisalo konzervativno glasačko tijelo.

Žene u politici kao nositeljice antirodne propagande

Zlatiborka Popov Momčinović, profesorica političkih nauka na Filozofskom fakultetu Univerziteta u Istočnom Sarajevu ističe da su žene i tokom istorije bile na strani konzervativnih pokreta, posebno one koje su pripadale privilegovanim društvenim grupama i u feminističkom pokretu vidjele opasnost za gubitak tih privilegija, koje su često zavisile od privilegovanog položaja njihovih muževa.

„Pada mi na pamet posebno slučaj Filis Šlefli, konzervativne Amerikanke koja je napravila čitav pokret protiv ERA koji je tada bio na dobrom putu da se usvoji kao amandman u SAD-u, i tom pokretu su se pridružile brojne žene. Takvi i ne samo takvi slučajevi su često povezani i sa religijom, jer iza konzervativnih, glasnih i otvoreno antifeminističkih žena često stoje i podržavaju ih organizovane religije koje se suprotstavljaju rodnoj ravnopravnosti, a i različite biznis korporacije čiji profit zavisi od održavanja tradiconalnih rodnih uloga. Antifeminizam je star koliko i feminizam, i uvek nam anitfeminističke žene prave poseban problem jer se na taj način slabi pokret a ujedno i dezavuiše javnost.“ – ističe ona.

 Momčinović naglašava da antirodni pokreti idu još i korak dalje jer se veoma često koristi  taktika stavljanja žena u prvi plan, odnosno u prvu postavu antirodnih pokreta u cilju dezavuisanja javnosti, a napada se faktički sve što sadrži rodnu ravnopravnost kao odrednicu - rodne studije, rodno senzitivni jezik, rodno zasnovano nasilje, femicid, itd.

“Ovi raniji slučajevi otpora su češće bili usmereni na određene konkretne politike, a sada se teži ostvarenju potpune kontrole kako u sferi oblasti proizvodnje znanja i posebno kontrole nad obrazovnim institucijama, tako i  ključnih životnih odluka koje se tiču dinamike porodičnih odnosa i vaspitanja dece, i uopšte društvene reprodukcije. Ne bih tu zapostavila ni ulogu muškaraca, naprotiv, budući da je napredak koji smo ostvarili u sferi rodne ravnopravnosti doveo i do krize maskuliniteta i do pojave grupa i organizacija koje vode muškarci budući da sebe vide kao navodno ugrožene, jer ne prepoznaju da uzrok njihove loše pozicije u društvu leži negde drugde, u dubljim, društveno-strukturalnim i posebno ekonomskim faktorima koji generišu nepravdu i nezadovoljstvo. U kom pravcu će se dalje ići, najviše zavisi od konteksta i specifičnosti određenog društva.“ – zaključuje Popov Momčinović.

Kalkulacije političarki i političara, ali i glasačkog tijela

Maja Gasal, direktorica Akademije za žene i bivša poslanica u Parlamentarnoj skupštini Bosne i Hercegovine, koja je bila u Zajedničkoj komisiji za ljudska prava i Komisiji za ostvarivanje ravnopravnosti spolova PS BiH,  jedan od problema vidi i u tome što većina osoba u stranke odlazi zato jer poznaje ili je u srodstvu sa nekim u toj stranci pa želi biti tu, te da je sve manje osoba koje političku opciju biraju jer joj/mu je ideološki bliska (ako ideologije uopšte postoje više u našem političkom sistemu). Iako naglašava da je mali broj političkih participanata koji u politiku ulaze na taj način i sa takvim namjerama, upravo je ona kroz svoj politički angažman pokazala šta znači borba za ljudska prava, ne isključujući prava žena, LGBTI+ osoba i svih onih koji su na bilo koji način marginalizovani.

„Problem većine stranaka, a osobito stranaka lijeve orijentacije – jer od njih se očekuje da nemaju problem sa pravima žena i LGBTI+ populacije i da više nego druge stranke afirmiraju i rade na unaprjeđenju položaja žena i LGBTI+ osoba, no dešava se da je njihov glasački pool nedovoljan, a onda i unutar tog glasačkog poola ima i onih koji eto jesu nekakvi socijaldemokrati/kinje, ali nisu za LGBTI+ prava i onda te stranke radije izbjegavaju priču o pravima LGBTI+ populacije, i ne rade na tim politikama i pravima, jer svaki spomen smanjuje biračko tijelo, a onda ukoliko je lider stranke u igri i kandidat je recimo za člana predsjedništva, tada on ide i na glasove onih iz konzervativnijih stranaka i tada izborna matematika pokazuje da je svaki glasić bitan. Ako se neko i otme iz te stranke i počne pričati o ljudskim pravima, jer je toj osobi jasno da socijaldemokrati/kinje ne isključuju LGBTI+ prava i da je sasvim logično da će raditi i na njihovim pravima, onda će ta osoba sigurno trpjeti pritiske unutar vlastitih redova i donekle utjecati na biračko tijelo, odnosno smanjiti procent glasova na narednim izborima.“ – kaže ona.

Gasal kao problem navodi i to što marginalizovane grupe, žene i LGBTI+ osobe često kao i većina biračkog tijela glasaju po inerciji za prijatelje, članove familije, nadređene… a ne za opcije koje javno i institucionalno zagovaraju njihova prava.

„Ja nisam kalukulisala, jer imama svoje ideale i principe, a s druge strane ja nikad nisam smatrala da je stranka i posao zastupnice moja jedina opcija, te kako sam živjela prije stranke, tako živim i nakon nje.“ – poručuje ona.

Edukacija birača i demokratizacija stranaka kao dio rješenje problema

Svima je jasno da se izbori ne dobivaju na temama prava žena i LGBTI+ osoba. Lideri političkih stranaka su svjesni toga, a i oni koji tek počinju participirati u politici, umjesto ljudskih prava, za svoje agende uzimaju dobro oprobane etničke i nacionalne teme. Ono što je neophodno da bi se u budućnosti potencijalno izašlo iz ovakve situacije jeste demokratizacija stranaka, osnaživanje žena u politici i mijenjanje percepcije da one ne treba da budu produžena ruka hetero-patrijarhalnih narativa, već kreatorice politika. Žene u politici je neophodno osloboditi straha, ali i podržati one koje se odvaže da budu svoje i da se bore za građanke i građane ove zemlje.

Ono što je važno jeste i edukacija biračkog tijela, koje bi trebalo da bude politički pismenije, ideološki i politički artikulisanije i opredijeljeno da glasa za stranke i ideje koje će društvo učiniti boljim i inkluzivnijim, a ne one koje će čuvati njegov „vitalni i nacionalni interes“. To se može postići kroz različite akademije političke pismenosti, posebno za žene, mlade, LGBTI+ osobe, marginalozovane grupe i drugo, te javne kampanje na lokalima, posebno u manjim i ruralnim područjima koje će biračko tijelo podsjetiti da su i oni kreatori politika kroz to kome će dati svoj glas i da od toga zaista zavisi kvaliteta života njih i njihovih bližnjih u naredne četiri godine.

Važno je podržati inicijative i političarke i političare koji se bore za bolje društvo, jer to je poticaj njima, ali i nekim novim muškarcima i ženama koji imaju političke ambicije, da će se njihov rad valorizovati i da će im se dati prilika da mijenjaju sistem i društvo u kojem živimo. Akademije političke pismenosti mogu biti potstrek i budućim političarkama i političarima da se upoznaju sa oblastima rodne ravnopravnosti, ljudskih prava, strategija vođenja kampanja…, a onda kroz politiku dati svoj doprinos građenju slobodnijeg i demokratskog društva i osnaživanju nekih novih gene.

Ekonomsko osnaživanje žena vs. političko osnaživanje žena

U posljednjoj deceniji, međunarodne organizacije i donatori su sve više usmjeravali sredstva ka ekonomskom osnaživanju žena u Bosni i Hercegovini. Ovaj pomak odražava globalni trend u kojem se rodna ravnopravnost sve više posmatra kroz prizmu ekonomskog razvoja i učešća na tržištu rada, umjesto kroz širu paradigmu građanskih i političkih prava. Programi podrške ženskom preduzetništvu, profesionalni treninzi i podrška zapošljavanju postali su dominantne forme „osnaživanja“, dok su programi političke edukacije i podrške političkoj participaciji žena sve više marginalizovani.

Ova preferencija za ekonomsko osnaživanje počiva na opravdanoj zabrinutosti: žene u BiH se zaista suočavaju sa dramatičnom ekonomskom nejednakošću. Stopa nezaposlenosti žena iznosi 31% u poređenju sa 25% za muškarce, dok je jaz u učešću na tržištu rada Svjetska banka procijenila kao gubitak od 16.4% BDP-a. Žene su često zaposlene u sektorima sa nižim platama, imaju ograničen pristup kreditima i imovini, te ostvaruju penzije koje su do 30% niže od muškaraca, zbog diskontinuiteta u radnom angažmanu uzrokovanog životnim prilikama i nepostojanja adekvatnog sistema podrške.

Međutim, isključiv fokus na ekonomsko osnaživanje kao primarnu strategiju rodne ravnopravnosti nosi sa sobom opasnost depolitizacije ženskog pitanja. Kada se žene posmatra prvenstveno kao ekonomske akterke, radnice, preduzetnice, proizvođačice, a ne kao političke subjekte i nositeljice prava, stvara se deficit političke svijesti i angažmana koji može imati dugoročne posljedice za demokratski razvoj društva. Ekonomska nužda i borba za preživljavanje mogu apsorbirati svu energiju marginalizovanih žena, ostavljajući malo prostora za razmišljanje o političkim pravima, zastupljenosti i kolektivnom djelovanju za društvene promjene.

Kritička pitanja koja proizlaze iz ovog trenda uključuju: da li će ekskluzivni fokus na ekonomsko osnaživanje kreirati politički nezainteresovano društvo koje je fokusirano na kratkoročno i srednjoročno preživljavanje bez vizije građenja budućnosti? Da li će žene koje su „osnažene“ da pokrenu male biznise ali nemaju političku pismenost i vještine zagovaranja moći utjecati na politike koje direktno utiču na njihove živote poput pristupa javnim uslugama, zaštite od diskriminacije ili nasilja? Da li ekonomsko osnaživanje bez političkog osnaživanja zapravo učvršćuje status quo u kojem žene participiraju u ekonomiji, ali ostaju isključene iz donošenja odluka koje oblikuju tu ekonomiju?

Političko osnaživanje, za razliku od isključivo ekonomskog, omogućava ženama da postanu aktivne akterke u oblikovanju politika, institucija i zakona koji utiču na sve aspekte njihovih života. Ono uključuje razumijevanje kako funkcionišu politički sistemi, kako se donose odluke, kako se organizuje kolektivno djelovanje, kako se vrši pritisak na vlast, te kako se postaje nosiocem političkih funkcija i inicijativa. Političko osnaživanje žena znači ne samo da žene budu prisutne u političkim institucijama, već da imaju glas i moć da utiču na suštinske promjene od lokalnih politika koje se tiču lokalnih uslova života, preko budžetskih prioriteta kantona, do državnih zakona o radu, socijalnoj zaštiti i pravima. Bez političkog osnaživanja, ekonomsko osnaživanje može lako postati individualizovana borba za preživljavanje u sistemu koji ostaje fundamentalno nepravedan.

Iskustva dosadašnjih programa pokazuju da političko osnaživanje ne može biti odvojeno od ekonomskog. Žene koje žive u siromaštvu i ekonomskoj nesigurnosti neće imati resurse da učestvuju u političkim aktivnostima koje često zahtijevaju vrijeme, mobilnost i finansijska ulaganja. Istovremeno, isključivo ekonomsko osnaživanje bez političke svijesti i vještina ne omogućava ženama da utiču na strukturne uslove koji perpetuiraju njihovu nejednakost.

Odgovornost je na svima nama

Izostanak stvarnog političkog osnaživanja žena ne pogađa samo institucije, nego i cijelo društvo. Kada žene koje ulaze u politiku ne preispituju sistem moći, nego ga samo oponašaju, one postaju produžene ruke svojih muških kolega, čuvarice istog poretka koji ih je istorijski marginalizovao. Ali i odgovornost nije samo na njima. Svaki put kada kao birači i biračice nagrađujemo lojalnost partiji umjesto odgovornosti prema građanima, mi aktivno učestvujemo u održavanju patrijarhalne i heteronormativne politike. Time potkopavamo samu ideju ženskog političkog osnaživanja i pretvaramo je u puku statistiku o zastupljenosti, bez stvarne moći i promjene.

Sve dok biramo političarke i političare sa nacionalnim predznakom i one koji kroz svoje politike i istupe direktno krše ljudska prava, mi smo saučesnici u tome, a  dok je bilo ko marginalizovan ili su mu suspendovana osnovna ljudska prava, svi_e smo marginalizovani_e i obespravljeni_e.

Napisao_la: Vanja Šunjić

Ovu aktivnost je podržala Vlada Kanade kroz projekat "Building Political Power in the Margins: Strengthening Civic Participation of Rural Women and LGBTI+ People in Tuzla Canton through Education, Skills Training, and Community-Based Advocacy"

Zahvalni smo Kanadi na doprinosu ovom projektu putem Fonda za lokalne inicijative Kanade.

Stavovi izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Vlade Kanade.