Ideja za film je prvi put predstavljena kroz banjalučki konkurs o ranjivim grupama “Filming the Other”. Osobno si se opredijelila za transrodne osobe. Je li to bila neka duža želja i zašto baš ta tema u fokusu?NAĐA SINIĆ: Tema koja se trebala predstaviti obuhvatala je ranjive grupe društva u Bosni i Hercegovini. Tada sam smatrala, a i još uvijek smatram, da su transrodne osobe na najvećem udaru. Određene grupacije našeg društva jednostavno ne mogu shvatiti kako i zašto neko može biti transrodna osoba. Kroz film sam to htjela objasniti. Premijera filma je bila na Sarajevo Film Festivalu. Jesi imala tremu prije projekcije? Kako si zadovoljna reakcijama? NAĐA SINIĆ: Tek kada sam vidjela svoj film na kino platnu u sali prepunoj ljudi shvatila sam šta se zapravo događa. Feedbackom sam jako zadovoljna. Iskrena da budem, nisam čula niti jedan negativan komentar. Moram spomenuti da su u publici bili ljudi koji se nikada nisu susreli sa transrodnom osobom, te mi je jako drago da poslije filma nisu imali predrasude, nego su zavoljeli aktera kroz predstavljenu priču. Kako si pronašla idealnu osobu za film? Zašto je on bio dobar kandidat za priču koju si željela ispričati? NAĐA SINIĆ: Poznavala sam ga veoma dugo tako da nisam morala tražiti, a ni razmišljati koga bih predstavila u filmu. Za moju zamišljenu priču bio je idealan jer pored toga sto je transrodna osoba, on je i umjetnik koji ima dobre koncepte i priče po kojima kreira svoju umjetnost.
Ogoliti nekoga pred kamerom, koliko je umjetnički, toliko je i moralni izazov. Gdje podvući granicu između onoga što subjekt želi da kaže i pukog otvaranja traume koja ga dodatno uznemirava?NAĐA SINIĆ: Traume trebaju biti ispričane, kao sto i jesu bile u filmu. Smatram da je to zapravo prava borba. Samo na takav nacin publika će se moci povezati sa likom i shvatiti da neke stvari mogu biti drugačije, ali ne nužno loše. Da bi se to postiglo, komunikacija i povjerenje između režisera i aktera je najbitnija. Smatram da smo mi to taj cilj uspjeli ispuniti.
Da li reditelj/ica, kada obrađuje posebno ranjive skupine, ima veću odgovornost u smislu kako će film predstaviti ljude iz te ranjive grupacije?NAĐA SINIĆ: Praviti film o bilo kakvoj grupi ljudi je težak zadatak. U takvim momentima imate potpunu odgovornost nad njihovim životnim pričama jer ste vi osoba koja to mora znati ispričati i paziti u kojem to smjeru zapravo ide. Samim tim što u ovom slučaju govorimo o LGBTIQ zajednici, posebnu pažnju morate obratiti i na okolinu u kojoj će film imati neki život. Tvoje primarno obrazovanje je vezano za grafički dizajn, a bavila si se scenografijom i kostimografijom. Je li ti to iskustvo bilo korisno u rediteljskoj stolici? NAĐA SINIĆ: Podloga scenografije i kostimografije koju imam potpomaže smišljanju cijele fotografije u filmu jer za mene je ona jednako bitna kao i priča filma. Šta očekuješ od projekcije filma na festivalu Merlinka 2017? NAĐA SINIĆ: Nova poznanstva, druženja i diskusije o filmu.
Za kraj, šta je tvoj sljedeći projekat? Hoćeš li ostati u filmskim vodama?NAĐA SINIĆ: Nakon što sam počela raditi kao kostimografkinja i scenografkinja na filmskim setovima, shvatila sam da je to mjesto gdje zapravo želim kreirati svoju umjetnost. Odlučno sam pristupila svom prvom dokumentarcu tako da ne vidim razlog za stajanje u oblasti filma. Trenutuno radim na osmišljavanju priče za novi projekat, ali ne bih ništa otkrivala dok cijelu ideju ne upotpunim. Izvor: lgbti.ba