Zastupnice bez prostora

U zemlji u kojoj se politika još uvijek smatra „muškim poslom“, žene i LGBTI+ osobe u Bosni i Hercegovini ostaju prisutne u sjeni, ali rijetko odlučujuće. Iako su kvote za rodnu zastupljenost uvedene prije više od decenije, njihova svrha se često iscrpljuje u formalnosti. Brojevi postoje, ali iza njih stoji sistem koji ženama i osobama drugačijih identiteta ne daje stvarnu moć, već samo iluziju ravnopravnosti.

Između zakona i prakse

Bosna i Hercegovina ima jedan od najdetaljnijih pravnih okvira za rodnu ravnopravnost u regionu, od Zakona o ravnopravnosti spolova, preko Izbornog zakona koji propisuje 40% zastupljenosti manje zastupljenog spola na listama, do strategija i akcionih planova koji u teoriji promovišu jednakost. U praksi, međutim, te odredbe ostaju mrtvo slovo na papiru.Podaci iz istraživanja koje je Tuzlanski otvoreni centar sproveo 2024. godine o zastupljenosti žena u lokalnim političkim strukturama pokazuju da su žene i dalje znatno podzastupljene, naročito u najvišim organima odlučivanja. U Gradskom vijeću Tuzla, od ukupno 31 vijećnika, samo 6 su žene tek 19,35%, dok 80,65% čine muškarci. Iako zakonski okvir omogućava veći balans, stvarnost pokazuje da političke partije i dalje ne koriste kvote kao sredstvo osnaživanja, već kao puku formalnost. Još alarmantniji podaci odnose se na savjete mjesnih zajednica: udio žena u tim tijelima opada iz izbornog ciklusa u ciklus. U 2024. godini zabilježen je drastičan pad ženskog učešća, što ukazuje da čak i tamo gdje politika dotiče neposredni život građana, žene nisu pozvane da ravnopravno učestvuju u odlučivanju.

Kvote koje ne znače moć

Rodne kvote su uvedene s idejom da otvore prostor, ali taj prostor još uvijek nije ravnopravan. Političke partije u BiH redovno ispunjavaju zakonski minimum, 40% žena na listama, ali te žene uglavnom završavaju na nižim pozicijama, gdje šanse za izbor praktično ne postoje. Žene su, kako pokazuju analize, najčešće „drugi red“ – prisutne da popune broj, ali ne i da preuzmu političku odgovornost. Kvote su, dakle, postale alat održavanja statusa quo, a ne sredstvo stvarne promjene. Istraživanje TOC-a jasno ukazuje na taj obrazac: dok su žene vidljive tokom predizbornih kampanja, u postizbornim strukturama njihov glas slabi, a uloga se svodi na izvršavanje odluka koje i dalje donose muškarci. Politička kultura u kojoj dominira muški autoritet ne prepoznaje žene kao aktere, već kao izuzetke.

Politika kao produžetak patrijarhata

U političkom prostoru BiH, rodna ravnopravnost se često svodi na deklaraciju. Stranke se hvale brojem žena u članstvu, ali rijetko analiziraju koliko ih zaista ima u tijelima odlučivanja. Mediji prate njihove modne kombinacije češće nego prijedloge zakona. A javnost i dalje prema ženama u politici primjenjuje dvostruke aršine – muškarac koji je oštar i odlučan je „lider“, dok je žena s istim osobinama „previše ambiciozna“ ili „hladna“. Upravo ta dvostruka očekivanja proizvode pritisak koji mnoge žene gura u pasivnost ili povlačenje iz politike. Za mnoge od njih, javni angažman znači i rizik, od verbalnog nasilja i mizoginih napada do prijetnji i online uznemiravanja. Istraživanja civilnog društva pokazuju da žene političarke u BiH često trpe političko nasilje – oblik diskriminacije koji se rijetko prijavljuje, a gotovo nikada ne sankcioniše.

Nevidljive saveznice: LGBTI+ osobe u politici

Ako su žene marginalizovane, LGBTI+ osobe su gotovo izbrisane iz političke slike. Iako postoje u institucijama, partijama i administraciji, one su nevidljive, jer autovanje u političkom kontekstu Bosne i Hercegovine znači profesionalni i lični rizik. Nijedna javna osoba koja se bavi politikom u BiH nije otvoreno autovana. Ta činjenica dovoljno govori o stepenu društvene stigme i političke nesigurnosti. Za mnoge, skrivanje identiteta postaje nužna strategija preživljavanja. Ova nevidljivost, međutim, ima visoku cijenu: bez otvorenih uzora i glasova unutar sistema, LGBTI+ zajednica ostaje izvan institucionalne politike. Dok se žene barem formalno bore kroz kvote, LGBTI+ osobe nemaju ni simboličko priznanje. Njihovo prisustvo se ogleda u radu civilnog sektora, u aktivizmu, u projektima poput onih koje vodi TOC – ali političke strukture ostaju zatvorene. To pokazuje da pitanje reprezentacije nije samo rodno, već i identitetsko: politika u BiH još uvijek nije prostor koji prihvata različitost.

Partije bez vizije jednakosti

Istraživanje provedeno u Tuzli pokazuje i da nijedna politička partija nema razvijenu unutrašnju politiku rodne ravnopravnosti, niti posebne mehanizme podrške za svoje članice. Postoje ženski forumi i savjeti, ali su u praksi uglavnom dekorativni. Njihov uticaj na stranačke odluke minimalan je, a budžetska i logistička podrška često simbolična. Kada su u pitanju LGBTI+ prava, situacija je još gora – političke partije gotovo nikada ne spominju seksualnu orijentaciju ili rodni identitet u svojim programima. Tema je i dalje tabu, a svako pominjanje jednakosti dočekuje se kao “provokacija”. Na taj način se šalje jasna poruka: žene i LGBTI+ osobe su poželjne dok ne postanu previše vidljive. Kada progovore o nejednakosti – postaju problem.

Mediji: između podrške i senzacionalizma

Mediji bi mogli biti važan saveznik u razgradnji stereotipa, ali često postaju sredstvo njihove reprodukcije. Analize lokalnih portala u Tuzlanskom kantonu pokazuju da se o ženama u politici izvještava znatno rjeđe nego o muškarcima, i to često uz neprimjerene naslove i vizuelne naglaske. Umjesto da ističu profesionalne doprinose, novinari i urednici nerijetko biraju estetiku i emocije. Za LGBTI+ teme, medijski prostor je još uži. O njima se piše samo kad se dogodi incident – napad, povorka, “skandal”. Zbog toga, javnost i dalje LGBTI+ osobe vidi kroz prizmu “društvenog problema”, a ne kao političke subjekte s pravima, idejama i vizijom društva.

Evropski standardi na čekanju

Jedan od ključnih argumenata za unapređenje ravnopravnosti jeste evropski put Bosne i Hercegovine. Mišljenje Evropske komisije o pristupanju BiH EU jasno navodi potrebu za dosljednom implementacijom rodne ravnopravnosti i borbom protiv diskriminacije. No, domaće institucije se prema tim obavezama odnose selektivno. Primjer Tuzle pokazuje da se ravnopravnost koristi kao retorički alat, ali ne kao politički prioritet. Dok se evropski partneri pozivaju na rodnu jednakost, lokalne politike ostaju zarobljene u mentalitetu prema kojem “žene mogu biti prisutne, ali ne i moćne”. Evropski standardi postoje – ali njihova implementacija zavisi od političke volje, a ona je i dalje slaba.

Kada kvota postane izgovor

U političkoj praksi BiH, kvota je često alibi, a ne mehanizam promjene. Partije koriste brojke da pokažu “progres”, ali ne otvaraju prostor za suštinsku participaciju. Na listama ima žena, ali u stranačkim predsjedništvima, odborima i komisijama dominiraju muškarci. Na lokalnom nivou, žene se uključuju uglavnom u “meke sektore” – socijalu, kulturu, obrazovanje – dok su finansije, razvoj i sigurnost i dalje muška domena. U istraživanju TOC-a, žene iz Tuzle su same istakle da su kvote važne, ali nedovoljne. One žele sistem u kojem se vrijednuje znanje, trud i doprinos – ne samo pol.

Kultura podrške umjesto borbe za prostor

Promjena političke kulture zahtijeva promjenu odnosa moći. Žene i LGBTI+ osobe ne trebaju “prostor koji im se ustupa” – trebaju ravnopravan pristup odlučivanju i odgovornost za javne politike. Tu ključnu ulogu imaju saveznici – i žene koje su već na pozicijama moći, i muškarci koji razumiju da ravnopravnost nije prijetnja, nego preduslov zdrave demokratije. Kada jedna zastupnica javno podrži LGBTI+ prava, ili kada muškarac u stranci predloži kolegicu za važnu funkciju – tada se mijenja paradigma. Solidarnost, a ne konkurencija, treba postati nova politička valuta.

Nove generacije – novi modeli liderstva

Najveći potencijal promjene leži u mladima. Nova generacija politički aktivnih žena i LGBTI+ osoba iz Tuzle, Sarajeva i drugih gradova donosi drugačiji pristup – one ne traže dopuštenje, već prostor da djeluju. Mnoge od njih su prošle edukacije kroz Političku akademiju za žene i LGBTI+ osobe iz ruralnih područja Tuzlanskog kantona, inicijativu koju vodi TOC uz podršku Kanadskog fonda za lokalne inicijative. Ove platforme pokazuju da promjena ne dolazi odozgo, već odozdo – kroz znanje, umrežavanje i međusobnu podršku. Kada žene i queer osobe postanu vidljive u javnom prostoru, one ne mijenjaju samo politiku, nego i društvo.

Vrijeme je da kvote postanu stvarna moć

Kvote su početak, ali suštinska jednakost je cilj. Da bi Bosna i Hercegovina postala demokratsko društvo, mora stvoriti sistem u kojem žene i LGBTI+ osobe ne traže dozvolu za učestvovanje, već imaju pravo da odlučuju. Ravnopravnost nije broj. Ona je glas, uticaj i mogućnost da oblikuješ odluke koje utiču na tvoj život. Sve dok se taj glas čuje tek formalno, a ne suštinski – ravnopravnost će ostati obećanje na papiru. Vrijeme je da se kvote pretvore u stvarnu moć. Vrijeme je da se otvori prostor u kojem žene i LGBTI+ osobe ne moraju birati između sigurnosti i vidljivosti, između profesionalnosti i autentičnosti. Jer bez njih, politika nije ni ravnopravna, ni kompletna.

Ovu aktivnost je podržala Vlada Kanade kroz projekat "Building Political Power in the Margins: Strengthening Civic Participation of Rural Women and LGBTI+ People in Tuzla Canton through Education, Skills Training, and Community-Based Advocacy"

Zahvalni smo Kanadi na doprinosu ovom projektu putem Fonda za lokalne inicijative Kanade.

Stavovi izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Vlade Kanade.