Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Koliko velika prostorija može biti? Znači li ti šta ako je tvoja prostorija 50 kvadrata, a moja 200? Znači li ti išta ako se iz moje sobe čuje dreka i borba, a tvoja ima školjke protiv buke?
Zamislite jedan okvir među ta četiri zida. Jedno ogledalo u okviru. Vidite sebe kako postajete dio ta četiri zida u okviru. Ta četiri zida su vaša osobnost. Vaša kvir osobnost, ljubav za čitanjem, za pisanjem, za socijalizacijom. Sve ste to vi.
Kada ste među ta četiri zida, gledanje u okvir nije frka. Nije nešto strano – slobodni ste. Tu ste za sebe i čuvate se. Kada prestanete da se gledate u to ogledalo, ulazite u stvarni svijet. Tamo gdje niste svoji, nego tuđi.
Dugo mi je trebalo da shvatim da sam ja ta osoba. Ja se gledam u ogledalo da od svoje osobnosti dobijem snagu da nastavim sa svojim danom – znajući da ću imati slobodu i ogledalo kasnije. Moja buka ne znači puno. Buka u neispunjenoj i velikoj sobi dovodi do jednog glasnog povrata, udaranja od zidove – kad tačno čuješ ono grebanje tvog glasa od zid; pa dolazi do tišine. Bitno je znati da vrištanje u ogledalo neće uzvratiti vrisak – pogotovo ako je udarac bio sa vanjske strane, one nesigurne. Vrisak bi se uzvratio kao obrambeni mehanizam osobnosti među zidovima – i oni imaju uši.
Najljepše kvir iskustvo sam doživio od sredine 2020. godine do kraja iste, u krugu Zenice i svih njenih kutaka i prostorija. Proživljavao sam tu ljubav od najužih ćoškova i nekih praznih obećanja, do najširih krovova i pričama o snovima. Bio sam mlađi u toku te ljubavi, pa mi sad prikazuje neki tlocrt za svaku buduću vezu.
Ta ljubav (ni)je završila. Izgubili se nismo – samo smo se razbacali po drugim ćoškovima uz druga obećanja i uz druge snove. Sami drugi snovi su došli jer stari nisu radili bez te pomenute osobe.
U svome okviru, svi se snalaze drugačije – kao polu-puna ili kao polu-prazna čaša, što samo daje uvid u naše razmišljanje i prihvaćenost.
Najbitnija stvar je nikada ne razdvajati i nagađati tuđe probleme i bitke – neko nema svoje naselje vojske.
Kad smo kod naselja vojske, jeste ikada upoznali one ljude koji su tako mekani i ispunjeni dobrom dušom – da kada se družite sa njima, osjetite novi dodir mekanosti u sebi?
Često sam mislio da takve ljude neću naći; da ih nema ili da nisam dovoljno dobar da ih zaslužim. Međutim, jednom sam došao u bosanski grad gdje je najtvrđi beton meni pod rukama bio mekan. Došla sam tamo gdje su me nepoznati dočekali raširenim rukama; a od nepoznatih su došli do najpoznatijih u mojoj duši. Toliko prihvaćanje je razbilo moja četiri zida i dalo mi uvid da nije do mene – nego do drugih ljudi; da li im odgovaram ili ne.
Uz te ljude sam stalno imao samo ogledalo ispred sebe – uz svoju osobnost i ništa drugo. Imao sam sve ono što individualac može da zatraži.
Sve to je postalo moje jedva čekanje. Postala mi je agenda čuti se sa njima i razgovarati o bilo čemu – samo da znam da takvi postoje i da ih ja imam u životu.
Ja ih imam, zamislite. Koja privilegija.
Imam svoja jedva čekanja na dlanu ruke u ekranu – kamera koja me pokazuje je moje ogledalo, a metalni dijelovi telefona su zidovi, koji su tako mali i neprimjetni kada je u pitanju razgovor sa tim ljudima.
Baš zbog tih ljudi sam pronašao sebe. Uz dvosmjerno poštovanje koje smo pružali jedni drugima, pokazalo mi se šta i tko mi odgovara. A odgovara mi jedva čekanje.
Zauvijek ću savjetovati da nosite ogledalo bez zidova sa sobom kad god vam to odgovara, kad god mislite da je sigurno – pogotovo kada idete ka grupi individualaca koji vas prihvataju i koji vam ne ruše mir.
Mir. Svakom prilikom se zahvalite na unutarnjem miru koji slijedi, bez obzira kakav će dan biti; jer je vanjski mir ništa ako je unutra kaos. Kasnije se zahvalite sebi jer nađete svoj odjeljak mira – to su meni moje ogledalo i moja vojska.
Mati mi je jednom rekla da mi želi mir i nadam se da je sada ponosna jer ga konačno imam i idem dalje ka njegovom putu.
Šaljite ljubav i privlačite mir.
Autor: Aaron
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.