Razgovor kolektiva Mahalom duginih boja: Queer umjetnost je prostor disanja

Bojan, Abi i ja stvorili smo Mahalu duginih boja, zajedno vjerujući da možemo biti više od još jednog kolektiva - dokaz da se u Bosni i Hercegovini rađa umjetnost koja govori, prkosi i liječi. Naša ideja je okupiti umjetnice i umjetnike različitih senzibiliteta, ali sa jednakom potrebom da izraze ono što im društvo pokušava ušutkati.

Jovana: Hoćemo li da ispričamo ljudima kako izgleda svakodnevica u našem kolektivu?

Bojan: Ja mislim da ljudi ne bi vjerovali; mi i kad mislimo da ne radimo ništa, zapravo radimo toliko puno stvari u isto vrijeme. Naši razgovori, i u običnim danima, kad nije pred samu izložbu, počinju u 5:00 h, gdje već razmjenjujemo tonu poruka, uglavnom glasovnih, da bismo se već oko 8:00 h počeli gubiti u njima (smijeh). Do podne već uspijemo sve da dogovorimo, pa razrušimo sve te planove, pa opet sve dogovorimo, da bi do uveče imali konačno full ideju. Dakle, sve je puno dinamike, a nikada nema rasprava. U nekom trenutku uviđam da naša komunikacija jako brzo prelazi iz privatnog u poslovno zato što nam Mahala jeste nešto što je privatno, ali i poslovno.

Jovana: Kako vam se čini da publika reaguje na naše izložbe?

Abi: Neki se nasmiju gledajući radove, nekima zasuze oči. Sjećam se žene koja je rekla: "Vidi bolan koliko nas ima u Sarajevu, iako ne izgleda tako. Zato nam trebaju dešavanja, da vidimo koliko nas ima". To su trenuci kad shvatiš da umjetnost nije na platnu – nego u onome što se pokrene u čovjeku. I u osjećaju zajedništva, prepoznavanja. Kao onda kada smo posmatrali posjetioce kako šute pred jednom fotografijom. Niko nije pričao, ali su svi disali zajedno. Taj trenutak sabranosti, kao da su svi prepoznali nešto svoje, bio je… svijet.

Jovana: A naši autori i autorke?

Bojan: Izdvojio bih kada nam se nakon izložbe u Banjaluci javio umjetnik čije smo radove izlagali, a koji nije mogao doći lično, pa je htio podijeliti sa nama presnažne emocije što su njegovi radovi napokon negdje vidljivi - i da je Mahala ta koja mu je to omogućila. Tad sam se baš nekako osjetio ponosno i lijepo.

Jovana: Ne mogu da ne spomenem radionicu s papirnim zmajevima. Meni je to bio jedan od najpoetičnijih trenutaka koje smo ikad organizirali… Kao izložba bez zidova.

Abi: I nama. Taj dan smo umetnuli srce izložbe

u planinu. Zmajevi s porukama podrške su letjeli iznad glava koje su možda godinama bile pognute. Bio je to kolektivni uzdah – i kolektivno rasterećenje. Neki su prvi put puštali zmaja, a svi su puštali nešto što ih je dugo pritiskalo. To jeste bila izložba – ali ona što ulazi pod kožu, a ne na zid. Onog momenta kada sam čuo jednu od učesnica kako vrišti od uzbuđenja puštajući zmaja, onako djetinjasto, znao sam da sam kod kuće.

Bojan: Da, Na zmajevim krilima do slobode je bio jedan prelijep projekat koji je stvarno povezao ljude koji su dio zajednice, a možda ne dolaze na neke druge radionice, drugih organizacija, nego su baš poželjeli da dođu na ovu. Ko je bio na zmajevima tada i koje je vidio šta se zapravo tu dešava, ne bi vjerovao koliko je dobre energije bilo tu, i trud koji smo uložili da zmajevi polete visoko, trčanje tamo amo, smijeh, to se mora vidjeti svojim očima i doživjeti svojim tijelom.

Kolektiv: Mahalom duginih boja

Jovana: I sve to ima smisla, jer mi nismo kolektiv koji se samo bori protiv sistema, već i protiv tišine u sebi.

Abi: Apsolutno! Ponekad je tišina u nama veći protivnik od sistema. On ti govori da ne vrijediš, da nisi dovoljno nježan, dovoljno bijesan, dovoljno bilo šta, dok tišina pritom ne staje na tvoju stranu. Naprotiv, ona se podmuklo slaže s tim. Mahala je mjesto gdje učimo da slušamo te tišine, ne da ih ugušimo, nego da ih prepoznamo i odgovorimo im prisustvom. Kad sebe istinski čuješ, počneš vjerovati da i tvoje postojanje ima oblik, boju i važnost.

Jovana: Šta vam znači queer umjetnost?

Abi: Prostor disanja. To je način da se oslobodimo jezika koji nas je isključivao, i da progovorimo slikom, tijelom, teksturom, atmosferom.

Jovana: Kao da kažemo "postojim, i nije me sram." Iscjeljenje i svjedočenje.

Abi: Upravo. Lično, kroz queer umjetnost govorim jezgrovitije od bilo kojeg razgovora koji mogu voditi. Tek queer umjetnošću sam zapravo iskren sa ljudima oko sebe, i njome stvarno najbolje mogu ugostiti prijatelje u svom srcu.

Bojan: Meni je queer umjetnost sloboda. Na ličnom planu tek negdje u svojim tridesetim zapravo počinjem da istražujem umjetnost kao vrstu otpora što me dovodi do slobode kao ultimativnog čina postojanja jedne osobe.

Jovana: Je li umjetnost i bijeg?

Bojan: Naravno da je bijeg. Svaki put kada nešto stvaramo mi zapravo bježimo u jedan kreativni proces iz kojeg iznjedrimo novu slobodu. U ovoj tmini koja se nadvila nad poštovanje ljudskih prava, umjetnost nam dođe kao još jedan prozor sa suprotne strane, gdje opet možemo vidjeti plavetnilo i dugu.

Jovana: Ali je i povratak. U tijelo. U sjećanje.

Jovana: Ako bi Mahala bila osjećaj, koji bi to bio?

Bojan: Ispunjenost.

Abi: Recimo kao gutljaj hladnog, gaziranog pića nakon prenapornog ljetnog dana.

Jovana: Ili osjećaj kad skineš tuđe cipele koje su te ranjavale godinama, i prvi put staneš bos_a na travu.

Jovana: A ako biste morali opisati Mahalu jednom slikom...?

Abi: Stara limena kapija malo otvorena, kroz nju se provlači dijete sa zmajem u ruci. Na pozadini – veš na štriku, graja, i negdje u ćošku neko zaljubljen, ali bez straha, ćejfuje uz kafu. Slika ne govori: “gledaj nas” nego: “možeš i ti”.

Bojan: Slika čivave. Zauvijek. Nezavisni, borbeni, slatki.

AI-generisana slika opisa Mahale

Jovana: Šta vi sanjate za Mahalu?

Bojan: Moja želja je da Mahala preraste u nešto veliko, jer ima potencijal da bude nešto veliko. Jako je bitno što smo se nas troje sastali oko tog potencijala, prepoznali ga i ljuljamo ga kao svoje čedo. Mislim da ćemo u narednih godinu dvije uspjeti da ostvarimo regionalnu saradnju i da će mnogo više ljudi moći da vidi, pa i učestvuje svojim audio, video, digitalnim radovima i radovima na kanvasima.

Abi: Ja sanjam da Mahala jednog dana ne mora postojati kao prostor borbe – nego samo kao prostor igre, prisutnosti, i radosti. Da ljudi više ne pitaju „zašto“, nego „kako da pomognem“. Naš san je da se izložbe sele sa zidova na trotoare, balkone, pekare, da bude prirodno vidjeti ljubav u svim oblicima – jer nikad nije ni bilo neprirodno.

Jovana: Pa mi i jesmo priroda. Samo nas je društvo nastajalo izgurati iz pejzaža, ali ne može se izbrisati ono što uporno iznova raste iz zemlje. Hej, a da dobijemo trajni prostor? Neku queer kuću, otvorenu za sve nas sa margine.

Bojan: Kuća bez skrivenih soba. Sviđa mi se.

Pisao_la: Jovana Ivetić

Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra.