Lokalne politike za zaštitu i osnaživanje LGBTI+ osoba: Ka praktičnoj primjeni antidiskriminacionih standarda

Lokalne zajednice imaju ključnu ulogu u zaštiti i osnaživanju LGBTI+ prava, posebno kada političari, institucije i nevladine organizacije zajednički koriste svoje nadležnosti i znanja. Najefikasniji pristup kombinuje lokalnu politiku, funkcionalne mehanizme zaštite, partnerstva sa LGBTI+ organizacijama i aktivnu političku podršku. Tuzlanski otvoreni centar (u daljnem tekstu: TOC) kao nevladina organizacija koja se bavi LGBTI+ pravima na području Tuzlanskog kantona i širom Bosne i Hercegovine, kroz svoje zagovaračke i edukativne aktivnosti predstavlja primjer plodne saradnje sa institucijama, lokalnim vlastima i politikama koje pokazuju interes za ljudska i manjinska prava.

Zagovaračke i edukativne inicijative TOC-a, te saradnja sa lokalnom zajednicom bi trebali da budu pokaz drugim organizacijama i sredinama  kako se kroz pravne korake, institucionalne mehanizme, partnerstva i javno političko liderstvo sredine poput Tuzle postaju prostori u kojima LGBTI+ osobe mogu da pokazu svoj puni potencijal i učestvuju u političkom, kulturnom i javnom životu zajednice.

Ovaj tekst je nastao kao primjer dobre prakse za uspostavljanje sveobuhvatnih lokalnih antidiskriminacionih politika, od pravne osnove do konkretnih mehanizama zaštite, pozitivnih mjera i partnerstva sa civilnim društvom, a koraci i preporuke su nastale na osnovu analiza dobrih praksi TOC-a koje se tiču saradnje sa lokalnom zajednicom, uz preporuke i iskustva evropskih primjera dobre prakse, koji daju vidljive rezultate.

Pravna osnova: Od državnog zakona do lokalne odluke

Prvi korak u izgradnji efikasnog sistema zaštite je uspostavljanje čvrste pravne osnove kroz odluke ili pravilnike lokalne zajednice kojima se donosi antidiskriminacioni program. Iako na državnom nivou postoji „Zakon o zabrani diskriminacije u BiH“, koji se često ne poštuje u praksi, akt na lokalnom nivou može preciznije definisati zaštićene osnove; uključujući seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i interspolne karakteristike, te odrediti djelokrug programa, nadležna tijela i obaveze svih javnih službi pod ingerencijom općine ili grada.

Lokalno vijeće donosi odluku, statutarnu izmjenu ili poseban pravilnik kojim se definiše da je diskriminacija zabranjena na svim relevantnim osnovama, uključujući seksualnu orijentaciju, rodni identitet, rodno izražavanje i interspolne karakteristike. Ovom odlukom se utvrđuje da se zabrana diskriminacije odnosi na sve nadležnosti lokalne samouprave: zapošljavanje u javnim ustanovama, korištenje javnih usluga, dodjelu grantova, korištenje javnih prostora, obrazovanje, kulturu, sport, stanovanje i socijalnu zaštitu. Nadležna tijela za provođenje ovog programa utvrđuju način podnošenja pritužbi i obaveza lokalne administracije da djeluje u skladu sa principom jednakosti.

Ovaj lokalni akt mora biti usklađen sa „Zakonom o zabrani diskriminacije BiH“ i drugim domaćim propisima, ali uzimajući u obzir proces EU integracija, lokalni akt bi trebao biti takođe usklađen  sa evropskim standardima: praksom Evropskog suda za ljudska prava, EU direktivama o jednakom postupanju i preporukama Vijeća Evrope. Time se osigurava da lokalne politike nisu samo politička volja trenutne vlasti, nego dio šireg sistema pravne zaštite.

Lokalne antidiskriminacione politike ne mogu se svesti samo na zabrane; nužne su i pozitivne mjere. Političari mogu inicirati da se LGBTI+ ravnopravnost eksplicitno uvrsti u lokalne strategije ljudskih prava, omladinske politike, javno zdravlje, obrazovanje i kulturu, sa konkretnim ciljevima, indikatorima i budžetom. To podrazumijeva obuke zaposlenih u administraciji, policiji, školama i zdravstvenim ustanovama, razvoj protokola za postupanje u slučajevima nasilja i zločina iz mržnje, kao i informativne kampanje koje javno afirmišu poruku da su LGBTI+osobe ravnopravni članovi zajednice.

Razvoj lokalnog antidiskriminacionog programa

Nakon usvajanja pravne osnove slijedi razvoj sveobuhvatnog lokalnog antidiskriminacionog programa ili akcionog plana. U optimalnom obliku, program obuhvata prevashodno analizu stanja: Koliko su LGBTI+ osobe vidljive u zajednici? Koji su najčešći oblici diskriminacije i nasilja? Kakva je uloga institucija i civilnog društva? Zatim, jasno definisane ciljeve: povećanje prijavljivanja zločina iz mržnje, poboljšanje pristupa zdravstvu, smanjenje homofobnog nasilja u školama i drugo. Iz ciljeva proizilaze konkretne mjere, rokovi i odgovorne institucije: Ko što radi, do kada i sa kojim resursima?, a indikatore uspjeha je npr.: broj prijavljenih slučajeva, broj obučenih službenika, rezultati evaluacija korisnika.

U dobroj praksi, LGBTI+ zajednica i organizacije učestvuju u razvoju ovog programa od samog početka kroz fokus grupe, konsultacije, zajedničke radne grupe. Time se izbjegava „papirni" plan koji ne odražava stvarne potrebe. Program koji je nastao kroz dijalog sa zajednicom ima veće šanse da bude implementiran i prepoznat kao legitiman od strane svih aktera.

Institucionalni mehanizmi i službenici za jednakost

Za razliku od apstraktnih deklaracija, funkcionalan sistem traži jasne nosioce odgovornosti. Grad ili općina može imenovati službenika/icu za jednakost ili savjetnika/icu za ljudska prava zaduženu za primjenu programa, koordinaciju sa Ombudsmenom i drugim institucijama, osnovati Savjet ili Vijeće za ljudska prava ili jednakost, u kojem su, pored predstavnika gradske uprave i vijeća, uključeni i predstavnici nevladinih organizacija, manjinskih zajednica i omladinskih struktura. Zatim, lokalna zajednica može uspostaviti interne procedure koje obavezuju sve javne ustanove (škole, domove zdravlja, centre za socijalni rad, kulturne centre) da imenuju kontakt osobu za pitanja diskriminacije.

Ovi mehanizmi omogućavaju da se pritužbe efikasno prime, obrade i prate, umjesto da ostanu na nivou neformalnih žalbi koje nikada ne uđu u sistem. Određuje se službenik ili odjel za jednakost koji prima pritužbe, pruža informacije i koordinira primjenu programa, uz jasno propisane procedure prijave diskriminacije, rokove za postupanje, standarde zaštite žrtava i uvezivanje sa državnim institucijama poput Ombudsmena. Ujedno se uvode obaveze redovnog monitoringa, godišnjih izvještaja nadležnim akterima i revizije politika kako bi se pratile sistemske prepreke i predlagale promjene tokom nadziranja implementacije ovih akata.

Procedura prijave, zaštite i sankcija

Lokalni antidiskriminacioni program treba precizno opisati, kako građani mogu prijaviti diskriminaciju ili zločin iz mržnje i šta nakon toga slijedi. Ključni elementi su jednostavna i dostupna forma prijave: online obrazac, fizički formular, telefonska linija, uz mogućnost anonimnog savjetovanja; jasno definisani rokovi u kojima nadležno tijelo mora reagovati, kontaktirati oštećenu osobu, dati informaciju o daljnjim koracima i, po potrebi, uputiti slučaj prema policiji, tužilaštvu ili Ombudsmenima. Neophodno je oštećenima zagarantovati povjerljivost i zabrana viktimizacije, a i odmazda prema osobi koja prijavi slučaj mora biti sankcionisana, ukoliko dođe do nje. 

Ovako postavljen sistem daje LGBTI+ osobama jasnu poruku da prijava ima smisla i da postoje konkretni koraci i odgovorne osobe. Bez jasne procedure i garantovane zaštite, žrtve diskriminacije neće imati povjerenje da prijave slučajeve, a institucije neće imati uvid u stvarni obim problema.

Pozitivne mjere: Edukacija, kampanje i reforma praksi

Sama zabrana diskriminacije nije dovoljna ako se ne mijenja institucionalna kultura. Zato je važno da program predvidi redovne obuke za službenike u upravi, policiji, školama, zdravstvenim i socijalnim institucijama o LGBTI+ terminologiji, predrasudama, pravnom okviru, prepoznavanju zločina iz mržnje i zaštiti privatnosti. Uvođenje LGBTI+sadržaja u edukativne programe, radionice za mlade, programe nenasilja i građanskog odgoja, uz uključivanje lokalnih LGBTI+ organizacija kao predavača i partnera.

Ove mjere imaju preventivni karakter, cilj nije samo sankcionisati diskriminaciju, nego graditi okruženje u kojem je takvo ponašanje prepoznato kao neprihvatljivo. Kada se zaposleni u javnim službama osposobe da prepoznaju diskriminaciju, homofobiju i transfobiju, smanjuje se rizik od ponovnog viktimiziranja žrtava i jača se povjerenje u institucije.

Partnerstva sa nevladinim organizacijama

Ključno je da lokalni političari u ovaj proces ne ulaze sami, nego u partnerstvu sa nevladinim organizacijama. LGBTI+ organizacije posjeduju specifičnu stručnost i neposredan uvid u svakodnevna iskustva diskriminacije, nasilja i isključenosti, te mogu ponuditi realistične prijedloge za politike, programe i usluge. Kroz formalne sporazume o saradnji, grad ili općina mogu osigurati prostor, sufinansiranje i institucionalnu podršku za savjetovališta, psihosocijalnu i pravnu podršku, peer-support grupe i edukativne programe koje vode organizacije zajednice, dok organizacije zauzvrat pomažu institucijama da budu pristupačnije i osjetljivije.

Partnerstva sa nevladinim organizacijama donose nekoliko ključnih prednosti: specijalizirane usluge kao što su psihološko i pravno savjetovanje, peer-support grupe, sigurni prostori koje lokalne institucije najčešće same ne mogu razviti, zatim bolji uvid u potrebe zajednice: podaci o oblicima nasilja i diskriminacije koji se inače ne bilježe u zvaničnim statistikama, te mogućnost zajedničkih projekata: sufinansiranih iz lokalnog budžeta i međunarodnih fondova, gdje grad osigurava institucionalnu podršku, a organizacije provode aktivnosti.

Takva partnerstva imaju i važnu ulogu u izgradnji povjerenja. S obzirom da LGBTI+ osobe često više vjeruju nevladinim organizacijama nego državnim institucijama, upravo organizacije mogu biti poveznica prema sistemu, prateći korisnike pri prijavi nasilja, podržavajući ih u interakciji sa policijom, socijalnim službama ili zdravstvenim ustanovama. Na taj način raste broj prijavljenih slučajeva, poboljšava se kvalitet podataka i postaje vidljiviji stvarni obim problema, što onda omogućava bolje planiranje javnih politika.

Zajednice poput Tuzle već pokazuju da kada grad prepozna LGBTI+ organizaciju kao partnera, ustupi prostor, uključi je u radne grupe i javno podrži njene programe, to značajno podiže vidljivost, dostupnost usluga i osjećaj sigurnosti među LGBTI+ osobama.

Političko liderstvo i simboličke mjere

Političari u lokalnim zajednicama imaju i važnu simboličku ulogu. Njihovo javno prisustvo na događajima poput povorki ponosa, LGBTI+ konferencija ili kampanja protiv nasilja, kao i jasne izjave osude homofobije i transfobije, šalju poruku da LGBTI+ osobe imaju institucionalne saveznike. Kada gradonačelnici i vijećnici podrže mjesto održavanja, sigurnosne protokole i medijsku vidljivost takvih događaja, oni istovremeno smanjuju prostor za mržnju i normalizuju ideju da je različitost dio lokalnog identiteta.

Političari imaju kapacitet da svojom javnom riječju i prisustvom mijenjaju društvenu klimu. Njihov doprinos uključuje: javnu podršku LGBTI+ događajima: Povorka ponosa, festivali, konferencije, kulturni programi, to može biti i kroz osiguravanje prostora, prisustvo i obraćanja. Osim toga, političari bi trebali da jasno reaguju na incidente, osude homofobno i transfobno ponašanje i nasilje, zahtijevaju efikasnu istragu i procesuiranje, te budu spremni da o tim temama govore bez relativizacije.

Simboličke geste poput isticanja zastave povodom međunarodnih datuma, imenovanja ulica, trgova ili programa po aktivistima za ljudska prava, uvrštavanja LGBTI+ tema u šire gradske kampanje protiv nasilja i mržnje uveliko otopljavaju javnost i na pozitivan način skreću pažnju da su LGBTI+ osobe naše komšije, prijatelji, saveznici… Iako simbolika sama po sebi ne mijenja zakone, ona šalje poruku da LGBTI+ osobe pripadaju zajednici, da njihova iskustva nisu tabu i da imaju institucionalne saveznike.

Budžet, monitoring i održivost

Efikasan lokalni antidiskriminacioni program traži i odgovarajuću budžetsku i institucionalnu podršku. Bez novca i praćenja rezultata i najambiciozniji programi ostaju deklarativni. Grad ili općina treba da: u budžetu planiraju posebne linije za antidiskriminacione mjere, obuke, kampanje i podršku organizacijama koje rade sa LGBTI+ osobama. Osim toga, bilo bi poželjno da uvedu obavezu godišnjeg izvještaja o provedbi programa, sa podacima o broju pritužbi, realizovanim aktivnostima, rezultatima obuka i preporukama za izmjene. Nakon isteka jednog akcionog plana, neophodno bi bilo raditi evaluaciju i pripremiti novi plan u skladu sa naučenim lekcijama.

Uspostavljanje savjetodavnog vijeća za ljudska prava ili jednakost, u kojem sjede predstavnici institucija, civilnog društva i marginaliziranih grupa, pomaže da se politike kontinuirano prilagođavaju stvarnim potrebama. Kroz ovakve strukture, lokalni političari i organizacije zajednice mogu zajedno zagovarati izmjene zakona, nove kantonalne ili državne akcione planove i dugoročna rješenja. Ovakav ciklus planiranja, provedbe i evaluacije osigurava da antidiskriminaciona politika ne zavisi od jedne političke garniture, nego postaje standard dobrog upravljanja.

Uvezivanje lokalnog i viših nivoa vlasti

Lokalni programi su najefikasniji kada su uvezani sa državnim i entitetskim akcionim planovima za LGBTI+ jednakost, strategijama ljudskih prava, gender akcionim planovima i sličnim dokumentima. To omogućava: da gradovi poput Tuzle učestvuju u izradi i evaluaciji državnih politika, prenoseći iskustva sa terena, da koriste resurse, obuke i metodologije razvijene na državnom ili međunarodnom nivou (Vijeće Evrope, EU, UN agencije), da se lokalne prakse, ako su uspješne, poput onih koje je TOC u prethodnim godinama implementirao, prenose na druge općine i gradove, čime lokalna politika postaje izvor sistemske promjene. Lokalne politike za zaštitu LGBTI+ osoba najefikasnije su onda kada se ne posmatraju kao izoliran set mjera, već kao integralni dio šire strategije jednakosti i dobrog upravljanja.

Krajnji cilj: Okruženje u kojem je različitost vrijednost, a diskriminacija neprihvatljiva

Kada se pravni koraci, institucionalni mehanizmi, partnerstva sa nevladinim organizacijama i javno političko liderstvo spoje u jednu koherentnu cjelinu, gradovi poput Tuzle postaju prostori u kojima LGBTI+ osobe ne traže samo zaštitu od nasilja i diskriminacije, nego imaju priliku da u potpunosti učestvuju u političkom, kulturnom i društvenom životu zajednice.

Takav model omogućava da LGBTI+ osobe u lokalnim zajednicama ne budu samo formalno zaštićene na papiru, već da zaista imaju kome da se obrate, da budu shvaćene ozbiljno i da osjete konkretnu promjenu u svakodnevnom životu: u školi, na poslu, u ordinaciji porodične medicine ili u policijskoj stanici. Kroz kombinaciju lokalnih odluka, funkcionalnih mehanizama, edukacije, budžetske podrške i političkog liderstva, stvara se okruženje u kojem je različitost prepoznata kao vrijednost, a diskriminacija kao neprihvatljiva, što je temelj svake demokratske i inkluzivne zajednice.

Napisao_la: Vanja Šunjić

Ovu aktivnost je podržala Vlada Kanade kroz projekat "Building Political Power in the Margins: Strengthening Civic Participation of Rural Women and LGBTI+ People in Tuzla Canton through Education, Skills Training, and Community-Based Advocacy"

Zahvalni smo Kanadi na doprinosu ovom projektu putem Fonda za lokalne inicijative Kanade.

Stavovi izneseni u ovoj publikaciji ne odražavaju nužno stavove Vlade Kanade.