Historija i stigma: Kako je izgledao Svjetski dan borbe protiv AIDS-a u BiH?

Procjenjuje se da između 8 i 10 miliona ljudi širom svijeta živi sa HIV-om. U Bosni i Hercegovini trenutno je registrirano oko 490 osoba koje žive s HIV-om, međutim procjene ukazuju da bi stvarni broj mogao biti i do tri puta veći.

Virus humane imunodeficijencije (HIV) inficira i uništava ćelije imunološkog sistema, čime se značajno otežava sposobnost organizma da se bori protiv drugih infekcija i bolesti. Kada HIV ozbiljno oslabi imunološki sistem, može doći do razvoja sindroma stečene imunodeficijencije (AIDS). HIV se prenosi putem određenih tjelesnih tekućina: krvi, sperme, vaginalnih i rektalnih tekućina te majčinog mlijeka, najčešće nezaštićenim seksualnim odnosima, dijeljenjem nesterilnih igala ili sa majke na dijete tokom trudnoće, poroda ili dojenja.

Važno je naglasiti da HIV i AIDS nisu isto: HIV je virus, dok je AIDS stanje koje se može razviti kao posljedica dugotrajne neliječene HIV infekcije. Zahvaljujući savremenoj antiretrovirusnoj terapiji, danas neće sve osobe koje žive s HIV-om razviti AIDS, a uz redovno liječenje moguće je živjeti dug i kvalitetan život. Bez terapije, međutim, HIV gotovo uvijek napreduje ka AIDS-u.

Početak: tiha epidemija

Naučni dokazi pokazuju da HIV potiče od SIV-a (Simian Immunodeficiency Virus), virusa koji prirodno cirkuliše među određenim vrstama majmuna. Smatra se da je HIV-1, najrašireniji tip virusa, prešao sa čimpanzi na ljude u području današnje zapadne i centralne Afrike početkom 20. stoljeća. Do ovog prijenosa najvjerovatnije je došlo kontaktom s krvlju tokom lova i obrade mesa divljih životinja, a ne samim konzumiranjem mesa. Riječ je o klasičnom primjeru zoonoze, procesa koji nije rijedak u historiji zaraznih bolesti.

Decenijama je virus cirkulisao neprimijećeno, a globalna pažnja usmjerena je tek početkom 1980-ih, kada su ljekari počeli bilježiti rijetke oblike upale pluća, karcinoma i oportunističkih infekcija kod inače zdravih osoba. U tom periodu, HIV je prvi put identificiran među muškarcima koji imaju seksualne odnose s muškarcima (MSM), što je dovelo do snažnog porasta stigme i diskriminacije prema gej osobama. Vrlo brzo je, međutim, postalo jasno da HIV ne pogađa samo jednu zajednicu, već da se radi o globalnom javnozdravstvenom problemu.

Na teritoriji današnje Bosne i Hercegovine, prvi slučajevi AIDS-a zabilježeni su sredinom 1980-ih godina, a prvi zvanično registrovan slučaj evidentiran je 1986. godine. Prve dijagnoze HIV-a pojavljuju se krajem 1980-ih, dok podaci iz 1990-ih i 2000-ih pokazuju relativno nizak broj registrovanih slučajeva u poređenju sa zapadnoevropskim zemljama.

Historijski podaci govore o nekoliko stotina registriranih dijagnoza HIV-a od 1986. do 2010-ih. Međutim, u posljednjim godinama uočava se značajna promjena u strukturi novodijagnosticiranih slučajeva. Prema dostupnim podacima i izvještajima zajednice, MSM čine veliki udio novih dijagnoza, pri čemu su u nekim administrativnim jedinicama u 2022. godini činili između 75% i 89% novootkrivenih slučajeva.

Važno je naglasiti da ovaj podatak ne znači da HIV pogađa isključivo gej muškarce ili LGBTI+ zajednicu. Naprotiv, ovakva statistika u velikoj mjeri odražava viši nivo svijesti, dostupnije informacije i veći stepen ohrabrenosti na testiranje unutar ove zajednice u posljednjih nekoliko godina u BiH. Dok se gej muškarci i dio LGBTI+ zajednice sve češće testiraju, veliki dio opće populacije to i dalje ne čini, često zbog straha, neinformisanosti ili društvene stigme. Upravo zato je veća vidljivost HIV-a među MSM populacijom rezultat testiranja i ranog otkrivanja, što omogućava liječenje, a ne dokaz da je HIV „vezan“ za određeni identitet ili zajednicu.

Niska prevalencija, ali ne nizak rizik

Bosna i Hercegovina se često opisuje kao zemlja s niskom prevalencijom HIV-a. Međutim, niska prevalencija ne znači nizak rizik. Dugogodišnja stigma, nedostatak sistemske seksualne edukacije, ograničeni resursi za testiranje i slaba institucionalna podrška stvaraju okruženje u kojem se stvarni broj infekcija može značajno razlikovati od zvaničnih statistika.

Stručnjaci godinama upozoravaju da mali broj registrovanih slučajeva ne odražava nužno realnu sliku. Razlozi uključuju strah od diskriminacije, nedovoljnu informiranost o HIV-u i seksualnom zdravlju, kao i ograničen pristup povjerljivim i prilagođenim zdravstvenim uslugama.

Iako se većina novodijagnosticiranih slučajeva u posljednje vrijeme bilježi među MSM populacijom, ovaj podatak prije svega ukazuje na potrebu za ciljanim, inkluzivnim i zajednici prilagođenim preventivnim programima, a ne na isključivanje ili stigmatizaciju. Tokom 1980-ih i 1990-ih, zdravstveni sistem u BiH bio je fokusiran na osnovnu zdravstvenu zaštitu, dok su teme HIV-a i AIDS-a bile prisutne uglavnom kroz stručne skupove i institucionalne izvještaje. Vidljivost osoba koje žive s HIV-om, kao i aktivno uključivanje zajednica u riziku, gotovo da nisu postojali.

Sveukupno, iako BiH ima nisku prevalenciju HIV-a, koncentracija novih slučajeva unutar marginalizirane LGBTI+ zajednice ukazuje na ozbiljan problem javnog zdravlja i ljudskih prava, koji je prvenstveno posljedica dugotrajne stigme i sistemskih propusta u razvoju prilagođenih usluga.

Stigma, prevencija i borba

Svjetski dan borbe protiv AIDS-a prvi put je obilježen 1. decembra 1988. godine pod pokroviteljstvom Svjetske zdravstvene organizacije, s ciljem podizanja globalne svijesti, jačanja razumijevanja i borbe protiv stigme povezane s HIV-om i AIDS-om. Ovaj dan predstavlja i priliku da se oda počast osobama koje su izgubile život zbog bolesti povezanih s AIDS-om.

Tokom 1980-ih, AIDS je bio praćen intenzivnim strahom, moralnim osudama i dezinformacijama. Često je pogrešno označavan kao „bolest homoseksualaca“, što je dodatno produbilo diskriminaciju, posebno prema gej muškarcima i osobama koje koriste droge. Ovakvi narativi doveli su do uskraćivanja zdravstvene zaštite, kasne dijagnostike i zanemarivanja drugih pogođenih populacija.

Razvoj terapije značajno je promijenio tok epidemije. Od kompleksnih i zahtjevnih terapija u ranim fazama, došlo se do savremenih kombiniranih terapija koje omogućavaju uzimanje jedne tablete dnevno i značajno poboljšavaju kvalitet života.

U posljednjoj deceniji, obilježavanje Svjetskog dana borbe protiv AIDS-a u BiH sve više dobija javni, inkluzivni i edukativni karakter. Javne akcije, panel-diskusije, online kampanje i saradnja s medijima doprinose promjeni narativa, dok se sve više govori o savremenim metodama prevencije i liječenja, uključujući redovno testiranje, antiretrovirusnu terapiju, princip nedetektabilan = neprenosiv (U=U) te preventivne mjere poput PrEP-a.

U mnogim kantonima, uključujući Tuzlanski kanton, 1. decembra organizuju se besplatna savjetovanja i testiranja na HIV, hepatitis B i hepatitis C. Bosna i Hercegovina je također potpisnica Ciljeva održivog razvoja Ujedinjenih naroda, koji predviđaju okončanje epidemije AIDS-a do 2030. godine.

Ipak, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a često ostaje jedan od rijetkih trenutaka u godini kada se o HIV-u govori javno, nerijetko bez stvarnog uključivanja glasova onih koji su najviše pogođeni. LGBTI+ perspektiva je često izostavljena ili svedena na stereotipe, što dodatno produbljuje stigmu.

Historija obilježavanja ovog dana u Bosni i Hercegovini odražava širi društveni odnos prema HIV-u, seksualnosti i LGBTI+ osobama – od tišine i straha, preko sporih institucionalnih reakcija, do sve snažnijeg glasa zajednice. U društvu u kojem se o seksualnom zdravlju i dalje rijetko govori otvoreno, Svjetski dan borbe protiv AIDS-a podsjeća da je znanje najjače oružje, a solidarnost najvažniji odgovor. HIV nije pitanje morala, već pitanje javnog zdravlja i ljudskih prava.

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.