Kvir identitet i umjetnost kao strategija preživljavanja

Piše: Jovana Ivetić

Kada se identitet stavlja na marginu, umjetnost može postati način da se artikuliše ono što ne staje u obrazac, odnosno ono što sistem i društvo ne priznaju. Ali može li se kroz nju u potpunosti izbaciti bol, stid, strah i ekstaza? Da li se kvir estetika mjeri u duginim bojama i apstraktnim simbolima; ili je to iskustvo tijela koje je naučilo da ga gledaju s podozrenjem, a sada konačno osjeća ponos i hrabrost?

Umjetnička djela odražavaju vremenski period, kontekst, ali i fazu u umjetnikovom i umjetnicinom životu, pa je umjetnost, kroz vijekove, omogućavala očuvanje kako zajedničkog, tako i ličnog identiteta, pružajući vitalnu platformu za samoizražavanje, izgradnju zajednice i društvene promjene.

Pisanje kao iscjeljenje 

Književnost smjelo artikuliše ono što društvo nastoji utišati, čime rečenice i stihovi bivaju otpor, a metafore pokušaj da se objasni ono što još nije bezbjedno reći naglas. Baš zato, tamo gdje su kvir identiteti prešućeni ili patologizirani, pisanje postaje način da se organizuje unutrašnji haos - ono što je neizrecivo u okruženju postaje čitljivo kroz literaturu, tj. papir preuzima ono što društvo odbija da sluša. Znači li to da književna forma može biti neutralna, ili da sa sobom nosi duboku intimnost?

Književnica Mihaela Šumić objašnjava da proces pisanja podrazumijeva sintezu osobnog emotivnog iskustva, društvenog konteksta i političke svijesti:

“Bez toga tekst nije živ, likovi nisu psihološki uvjerljivi i nedostaju im višeslojnost i višeznačnost koje odlikuju stvarne ljude i stvarne odnose. Što pisanje donosi pojedincu je opet stvar osobnih namjera, senzibiliteta i nesvjesnog, to jest podsvjesnog unutar svakog od nas, s tim da vjerujem da je dobra književnost udaljena od osobne namjere, a bliža iskonskoj potrebi preispitivanja i otkrivanja univerzalne istine. Mitovi i priče iz antičkog doba se i danas repliciraju na više različitih načina, ali njihova suština ostaje ista, što nam jasno ukazuje na to koliko su pojedini osobni, društveni i politički problemi ukorijenjeni u našoj prirodi, te se samo način na koji se oni obrađuju mijenja s vremenom.”

Kako dalje navodi, ono što je karakteristično za neka od najboljih književnih djela upravo jeste njihova preispitivačka priroda, jer autor ili autorica nije tu da podučava, da ispriča svoju istinu ili svoju stranu priče, nego da kroz tekst preispituje i kolektivna i vlastita uvjerenja tragajući za nekim univerzalnim zaključkom:

“Mnogi pisci koji su primarno kritizirali jednu ideologiju i vlast, kasnije su to radili i sa drugim ideologijama i vlastima upravo zbog toga što, iako smo kao pojedinci često priklonjeni jednom, tekst sam od sebe zahtijeva da ne bude pristrasan i obojan površnim tumačenjima. Samim tim, književnost jeste i terapijski i politički čin, ali ne jer je autor tako odlučio, već zato što bez toga ne bi bila književnost.”

Mihaela Šumić - autorica Tajana Dedić Starović

Dakle, ako književnost ima zadatak da preispituje, onda možemo zaključiti da je kvir književnost možda njen najradikalniji izraz – jer ona preispituje i samu strukturu identiteta: spol, rod i pripadnost. Međutim, dok autori i autorice generalno tragaju za univerzalnim značenjima, kvir autori i autorice tragaju i za sopstvenim postojanjem. Odnosno, pisanje postaje proces sastavljanja identiteta koji je spolja rastrzan. Taj proces je dvosmjeran: ljekovit prema unutra, politički prema spolja. I to ne zato što književnici i književnice nastoje da dostignu iscjeljenje, već zato što je to često jedini prostor u kojem istina može da bude cijela. Jer sistem traži zaborav: zaborav nasilja i nelagodnosti, i zaborav postojanja onih koji ne pripadaju normi. A književnost bijeleži. Sjeća se.

Vizuelna umjetnost - ogledalo koje ne cenzuriše

Izložba u galeriji ili perfomans u koncertnoj sali, ali i mural na zidu i digitalni rad objavljen na društvenoj mreži - sve ovo jeste gest prisvajanja i razotkrivanja. U sredinama gdje su kvir tijela često potisnuta, umjetnost postaje način da se tijelo vrati u centar. Prostor u kojem se rad izlaže, postaje važan kao i sam rad; jer kad kvir umjetnici i umjetnice unesu svoju estetiku u javne prostore demonstriraju postojanje. U tome leži politička moć stvaranja: u prisutnosti koja se ne izvinjava i u simbolici koja ne pristaje na jednostavne interpretacije. I, opet, nema estetske slučajnosti - forma u kvir umjetnosti jeste svjesno odbijanje normi.

Međutim, umjetnost ne mora uvijek nužno prikazivati ono što jesmo, već i verziju nas koja tek želimo da postanemo; a može i koketirati između onog što jesmo i onog što se od nas očekuje da budemo. Sarajevski umjetnik i aktivista, koji je stvorio drag lik Nikotinu, objasnio nam je na koji način umjetnički alter ego može postići slobodu izražavanja identiteta:

“Umjetnički alter ego često postoji negdje između onoga što jesmo i onoga što se od nas očekuje. Kroz njega osoba može propitivati, izražavati ili čak preuveličavati dijelove svog identiteta bez direktne izloženosti. Nekad je lakše reći istinu kad znaš da nisi ti na sceni, nego neko koga si stvorio. Taj odmak daje sigurnost da pokažeš ono što inače čuvamo za sebe. U drag svijetu to posebno dolazi do izražaja. Kroz svoje kolege i kolegice najbolje vidim koliku moć ti alter egi imaju – iako su mnogi od njih već izražene i hrabre ličnosti i van šminke i perika, transformacija im daje dodatnu vrstu hrabrosti i zaštite. Za mnoge, to je prilika da izraze sebe bez straha – jer nisu oni, nego lik. A taj lik često zna više istine nego što bismo rekli u svoje ime.”

Ne meta, ne objašnjenje - već osoba

Zakon još ne vidi kvir osobe, ali je zato umjetnost tu da ogoli i ponovo sastavi. Svaki crtež, riječ ili pokret, nije samo kreativnost, već dokaz postojanja, bez pravne dozvole, ali s punim pravom. Za mnoge kvir osobe, umjetnost je prva sigurnost, prva istina i prvi dom.

“Umjetnost mi je dala autonomiju: prostor u kojem niko ne kroji moje granice. Naučila me mom jedinstvenom jeziku, onom kojeg svako ima ma koliko ga se treba prvo otključati: jeziku boja, tišina i pokreta, onom kojeg niko ne može oduzeti. Dala mi je samopouzdanje da nosim svoje rane kao ukrase. Ali iznad svega, otvorila mi je vrata mog istinskog ja, tog beskrajno mirnog, ali moćnog unutrašnjeg glasa”, priča Abi, slikar i co-osnivač neformalnog umjetničkog kolektiva Mahalom duginih boja.

Abijeva slika, privatna arhiva

Na konačnici, umjetnost sa sobom nosi kolektivnu težinu - umjetničko djelo jedne osobe, prikazuje i iskustvo drugih. U toj cirkulaciji boli i otpora, pronalazi se nova vrsta bliskosti. Nijedan prikaz nije usamljen kad odzvanja u tuđem tijelu. Više od pukog preživljavanja, kvir umjetnost je i slavlje - način da se kaže: preživjeli smo, sad slavimo!

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.