Povodom obilježavanja Međunarodnog Coming out dana, pitali_e smo osobe iz naše zajednice da s nama, a i vama podijele svoje lične priče o tome kako su oni i one "izašli_e". U nastavku je priča Siniše Popića.Često dolazim u situaciju da pričam svoju Coming out priču i svaki put kada je pričam i pišem pokušavam da oblikujem tekst kako bih prenio emociju i poruku. Svaki početak je isti, jer sve zavisi od nas samih. No, bez obzira kakav je ishod autovanja, možemo ga smatrati kao pobjedu ili poraz, do nas je. Nekada sam najsretniji jer tada dišem slobodno, imam krila i osjećam da je cijeli svijet moj. Međutim, nekada bih se na trenutke sakrio u dijelove svoje mašte i plakao do besvijesti.Postoji više vrsta autovanja, a prva i osnovna je autovanje samom sebi. Moje je započelo jako rano, još u osnovnoj školi kada sam počeo osjećati leptiriće u stomaku prema drugu iz klupe i jedva čekao da dođemo kod mene da se igramo „mame i tate“. Pogodite ko je bio mama! Započelo je kao dječija igra i tada još uvijek ne shvatajući neke stvari krenuo sam na put prihvatanja samog sebe. Jako trnovit i težak put. Trajao je godinama i svaka neprospavana noć se činila kao vječnost. Stalno sam bio na rubu samoubistva, plakao sam i razmišljao zašto baš ja, zašto baš da ja budem drugačiji i nastran. A onda sam jednog dana sam shvatio da je zapravo to što smo drugačiji ono što nas krasi.Slijedeća faza autovanja je autvoanje okolini. Bilo je ljeto, juli 2018. godine. Moje prvo autovanje nekome je bilo prijateljici, i ne bilo kojoj nego onoj do koje mi je najviše stalo i čije mi je mišljenje bilo najvažnije. Ljetnja noć, bili smo na kampu u Srebrenici, ja sam morao mnogo da se napijem da bih prevalio te riječi preko usta. Izvukao sam je iz mase i rekao joj:Anđo, imam nešto da ti kažem.- Kuku meni šta?- Ja sam gej...- O, dobro je, ja kontala da si se zaljubio u mene.Oboje smo se počeli kikotati i onda me je zagrlila. Bio je to najtopliji i najsnažniji zagrljaj koji sam ikada osjetio, a onda mi je šapnula: "Ne brini se, ja sam tu za tebe."Ovo sve do sada zvuči veoma lijepo i slatko, al neće uvijek biti tako.Najteže autovanje mi je bilo kada sam se autovao porodici i cijelome gradu u jednom danu. Bili su to najteži dani moga života. Ljudi su me osuđivali, spominjali moje ime uz razne komentare mržnje, presretali me na ulici... ali nije me bilo briga. Nije me bilo briga, jer su to sve osobe koje me znaju samo površno. Najviše te, zapravo, povrijedi kada te ne prihvati osoba koja te najbolje poznaje. Osoba koja ti je darovala život. Majka. Najviše je boljela činjenica da roditelj, koji treba biti tu za vas, nije. Ni ona nije bila. Nema veze. Ja sam odlučio da me to neće sputavati i odlučio da ću pronaći svoju sreću bez obzira na cijenu. Tako je i bilo. Nakon par mjeseci ograničavanja i provjeravanja s kim izlazim, gdje hodam, mama je postala odlučna da zauzme novi nivo u takmičenju za najgoreg roditelja: zatražila mi je pozamašnu kiriju za stanovanje u vlastitoj kući. Ja to nisam mogao izdržati i zato sam spakovao stvari, uzeo kartu u jednom smjeru i nestao u zalasku sunca.Poruka koju želim da pošaljem kroz ovu priču je da ne smijemo dopustiti da bilo šta stane na put naše sreće. Ona se skupo plaća u većini slučajeva. Uredu je ako ne uspijemo odmah i uredu je zatvoriti se u sobu i plakati. Čak i ako vam svi okrenu leđa, zapamtite da ima neko ko vas cijeni i voli baš takve kakvi jeste. Autovanje je jako teško i uvijek treba analizirati situaciju i biti siguran_na da to stvarno želite, jer kada se jednom autujete, nema nazad. Dignite glavu i ponosno recite šta ste.
