Ako ne znamo njihovu historiju, kako ćemo razumjeti sadašnjost?

Šta je Trans+ History Week i zašto ga skoro niko u BiH ne obilježava

Postoji velika šansa da prvi put čujete za Trans+ History Week i to nije slučajno. U svijetu u kojem svakodnevno obilježavamo datume, godišnjice i važne historijske trenutke, postoje i oni koji gotovo nevidljivo prolaze, ne zato što nisu važni, nego zato što nikada nisu dobili prostor koji zaslužuju. Trans+ History Week je jedan od tih trenutaka.

To je sedmica posvećena historiji trans, nebinarnih i rodno varijantnih osoba, ljudima koji su oduvijek postojali, ali su rijetko kada bili priznati, zapisani ili uključeni u ono što nazivamo “zvaničnom historijom” i tu počinje problem, jer ako ne znamo njihovu h

istoriju, kako ćemo razumjeti sadašnjost?

Historija koja je uvijek bila tu, ali ne i ispričana

Jedan od najčešćih mitova koji i danas čujemo jeste da su trans identiteti “novi”, da su nastali “u modernom vremenu”, da su rezultat društvenih promjena, interneta ili “trendova”. Ali istina je mnogo složenija i mnogo starija. Kroz različite kulture, kontinente i epohe, postojale su osobe koje nisu živjele u skladu s binarnim razumijevanjem roda. Njihovi identiteti nisu uvijek imali ista imena kao danas, ali su njihova iskustva postojala. Ipak, ono što je često izostalo nije njihovo postojanje, nego zapis o njima. Historija nije neutralna. Ona nije samo skup činjenica koje “čekaju” da budu otkrivene. Historija je ono što odlučimo zapisati, sačuvati i prenijeti dalje. A kroz stoljeća, priče trans osoba često nisu bile dio tog izbora: nisu bile zapisane, nisu bile priznate, nisu bile “dovoljno važne” i tako su nestajale. Ne zato što nisu postojale, nego zato što ih nismo uvažavali.

Brisanje koje ne vidimo

Postoji razlika između toga da nešto ne postoji i da nešto nije priznato. Trans osobe nisu “nastale”, već su samo postale vidljivije, ali i ta vidljivost dolazi uz cijenu. Kada društvo nema historijski kontekst za nešto, ono to često doživljava kao prijetnju, kao novinu koju treba objasniti, kontrolisati ili odbaciti. Zato danas često čujemo rečenice kao što su: “Prije toga nije bilo.” Ali bilo je. Samo nije bilo priznato. I upravo zbog toga Trans+ History Week nije samo simboličan datum. To je pokušaj da se vrati kontinuitet, da se ispravi prekid u priči, da se kaže: niste počeli jučer.

Zašto je historija važna danas?

Za mnoge ljude, historija je nešto što se uči u školi, polaže na testovima i zaboravlja nakon toga. Ali za marginalizirane zajednice, historija nije akademska kategorija, ona je pitanje opstanka. Ako nemaš historiju, nemaš kontinuitet, ako nemaš kontinuitet, nemaš legitimite, a ako nemaš legitimitet, društvo te lakše negira. Bez historije, svaka borba izgleda kao da počinje od nule. Svaki zahtjev za pravima izgleda kao da je “nov”. Svaka priča izgleda kao izolovan slučaj. I zato pitanje “zašto je ovo važno?” često dolazi upravo iz tog neznanja, jer ako ne znamo njihovu historiju, kako ćemo razumjeti sadašnjost?

Kako izgleda nevidljivost u BiH?

U Bosni i Hercegovini, ova nevidljivost je još izraženija. Ne postoje javni arhivi koji dokumentuju živote trans osoba. Ne postoje lekcije u školama koje govore o rodnoj raznolikosti kroz historiju. Ne postoje institucionalni napori da se ove priče istraže, zabilježe i sačuvaju. Postoje samo pojedinci. Ljudi koji žive svoje živote, koji prolaze kroz iskustva, koji grade identitet u društvu koje često nema jezik za njih, ali njihove priče rijetko postaju dio šire slike. Većinom ostaju privatne, fragmentirane i nevidljive. Zato obilježavanje sedmice Trans+ historije u našem kontekstu nije samo “još jedan datum”. To je početak. Početak bilježenja. Početak priznavanja i stvaranja prostora za sjećanje.

“Kao da smo se samo odjednom pojavili”

Razgovarala sam s dvije trans osobe iz Tuzle o tome da li su čule za Trans+ History Week i šta im znači njegovo obilježavanje. Jedna od njih mi je rekla:

“Jesam čula za to, ali iskreno, nisam davala neku posebnu važnost tome. Tek kad sam počela više čitati, skontala sam da mi zapravo nemamo nikakav osjećaj da smo dio neke historije. Kao da smo se samo odjednom pojavili.” Ta rečenica ostaje: “Kao da smo se samo odjednom pojavili.” U njoj je sadržano sve, i nevidljivost, i prekid, i potreba da se povežemo s nečim što dolazi prije nas.

Druga osoba dijeli drugačiju perspektivu:

“Ja pratim te datume, pogotovo kad ih dijele organizacije kao što su TOC i povorka. Nekako mi znači kad vidim da neko ovdje u BiH obraća pažnju na to. Nije isto kad vidiš nešto na stranom profilu i kad vidiš da je neko ‘tvoj’ to podijelio.” 

Pitala sam ih i da li obilježavaju ovu sedmicu.

Odgovori su bili jednostavni i iskreni:

“Ne obilježavam nešto posebno, ali možda bih trebala. Mislim da je problem što ni ne znamo kako da obilježavamo, ali svakako pomaže podijeliti na story ili nešto tako.”

“Za mene je to više edukacija. Pročitam nešto, podijelim, razgovaram s prijateljima. To mi je način.” I možda je baš to dovoljno za početak.

Kada lokalne organizacije prave razliku

U kontekstu gdje institucije često šute, organizacije civilnog društva preuzimaju važnu ulogu.

Praćenje važnih datuma, dijeljenje informacija, otvaranje prostora za razgovor, to nisu male stvari. To su temelji vidljivosti. Za nekoga ko živi u okruženju gdje se rijetko vidi reprezentacija, i jedna objava može imati težinu. Može značiti: vidiš me, postojimo, nisi sama i možda najvažnije može da znači da ova priča ima nastavak.

Trans historija kao oblik otpora

Prisjećanje nije pasivan čin, već je i to otpor. U svijetu u kojem se prava trans osoba i dalje dovode u pitanje, u kojem se pokušava ograničiti njihova vidljivost i postojanje, govoriti o historiji znači suprotstaviti se tom brisanju. Jer historija govori o tome da trans osobe nisu nešto novo i prolazno, to su ljudi i nisu izmišljeni, oni postoje i oduvijek su tu i svaki put kada se ta rečenica izgovori, ona pomjera granicu onoga što društvo smatra mogućim.

Maj je više od jednog datuma

Maj je mjesec koji u LGBTI+ zajednici nosi posebnu simboliku. Pored sedmice historije Trans+ osoba, tu je i IDAHOBIT, datum koji nas podsjeća na borbu protiv nasilja, diskriminacije i nejednakosti, ali možda je važno da razumijemo razliku. IDAHOBIT nas podsjeća protiv čega se borimo, a Trans+ History Week nas podsjeća zašto postojimo. Jedno bez drugog svakako ne ide.

A šta sada?

Možda ne možemo odmah promijeniti obrazovni sistem i ne možemo preko noći stvoriti arhive, natjerati institucije da priznaju ono što su dugo ignorisale. Ali možemo početi učiti, slušati, postavljati pitanja. Možemo pokazati interes za one čije priče nedostaju, koje nisu zapisane i koje su izbrisane. I možemo, korak po korak, početi da gradimo ono što nedostaje, jer historija nije samo ono što je već zapisano. Historija je i ono što odlučimo sačuvati danas.

Za kraj možda najvažnije pitanje: ako danas ne pričamo ove priče, ko će ih pričati sutra? I ako ih ne zabilježimo sada, hoće li uopšte postojati za one koji dolaze poslije nas? Možda je baš to razlog zašto sedmica historije Trans+ osoba postoji. Ne da nas podsjeti na prošlost, nego da nas nauči kako da ne nestanemo iz nje.