top of page

Razgovor sa roditeljima LGBTI+ djece (drugi dio)

Updated: Apr 1



U svijetu gdje često negativne vijesti zauzimaju tzv. spotlight, mi nastavljamo da širimo drugu stranu i dajemo priliku onim vijestima koje zaista zaslužuju to mjesto. U skladu s tim smo se ponovo čuli sa našim divnim saveznicima_cama i roditeljima LGBTI+ djece. Naša divna Dinka, članica grupe roditelja GRID zagrljaj, i Samira su podijelile ovaj put svoje priče. 






Ovaj razgovor smo također započeli_e sa pitanjem rakcije na prvobitno autovanje djeteta. Smatramo da je važno da ispunimo prostor sa iskustvom LGBTI+ osoba i njihovih roditelja, jer smo svi_e zajedno u tom procesu.


“Nakon obraćanja i autovanja sina u toku njegove srednje škole, jedno vrijeme sam se osjećala izgubljeno i uplašeno. Izgubljena sam bila, jer jednostavno nisam znala kako dalje i na koji način pomoći djetetu, sebi, porodici. Kome se mogu obratiti? Imamo li stručnih doktora u našem Domu zdravlja? Može li nam neko pružiti pomoć? Imala sam hiljade pitanja, pitanja na koje nisam znala odgovor ili me je odgovor ledio, i nisam znala s kim mogu pričati o ovome a da bude u redu…”, podijelila je Dinka s nama. Bila je uplašena sam  jer je shvatila da njeno dijete pripada jednoj od najranjivijih i najisključenijih društvenih zajednica, LGBTI+ zajednici, zajednici o kojoj je čitala ali ni sama nije posvećivala pažnju i bila uključena, zbog straha za sigurnost svog djeteta, na ulici, u društvu, na njegovo prihvatanje i njegov život. To su dva osnovna osjećaja koja su Dinku obuzimala i koja su u trenucima bili paralizirajući. Ostavljala su je totalno bespomoćnom. Bilo je to vrlo bolno i osjetljivo vrijeme i jako je sretna što su ga kao porodica preživjeli zajedno, ujedinjeni u svojoj ljubavi i što danas mogu biti podrška drugim roditeljima i djeci. 

Na to je Samira dodala da je njena početna reakcija bila mješavina iznenađenja i neizvjesnosti, ali prije svega je osjećala preplavljujuću ljubav i podršku prema svojoj kćeri. Bez obzira na početni šok, osigurala  joj je da zna da njena ljubav prema njoj ostaje nepromijenjena i da je u potpunosti prihvata onakvom kakva jest. Bio je to trenutak koji je produbio njihov odnos i, kako Samira kaže, “ispunio me je ponosom zbog njezine hrabrosti u dijeljenju svoje istine sa mnom”.


Čin autovanja nije samo jedan trenutak, desilo se i idemo dalje, to je proces koji zahtijeva dosta razumijevanja, spremnosti i strpljenja, stoga smo postavili sljedeće pitanje u vezi tog procesa prilagođavanja za roditelje, da li su ga imali i kako je izgledao.


Da, imala sam period prilagođavanja.”, izjavila je Dinka. U tom periodu, uglavnom je mirovala, čitala sve o transrodnosti i pokušavala se fokusirati na pozitivne stvari. Prvo je bilo da sa sinom razgovara otvoreno i da mu kaže da ga voli, da će biti tu uz njega, da bez njega ne želi, a bez drugih može dalje u životu, ali i da mora biti strpljiv sa njom jer mnogo toga ne zna i mnogo toga ju je strah. “Rekla sam mu da moram ići polako, kako bi sve novo što se dešava iskomunicirala prvo sa sobom a onda dalje. I tako smo se nekako kretali… kad sam se osjećala dovoljno snažnom, napisala sam e-mail Sarajevskom otvorenom centru sa pitanjem da li mi mogu pomoći.”, dodala je Dinka. Oni su ih pozvali na radionicu koju vodi doktorica endokrinologinja iz Zagreba. Na radionici, u moru stručnih riječi otkrila je pozitivan odnos prema pacijentima, empatiju i ljubav, poštovanje, kao i pažnju i brigu od strane Sarajevskog otvorenog centra. Otkriva da može biti sve uredu ako bude pozitivna i otvorena. Onda je krenula da uči kako bi saznala što više na temu transrodnosti. Uporedo su tražili doktora/psihologa koji će im pružiti podršku. Našli su je u Zagrebu, dr. Ivu Žeguru. Stručnu, profesionalnu ali prije svega doktoricu sa empatijom i željom da pomogne, to se osjetilo odmah, kad ih je dočekala na parkingu Klinike u kojoj radi kako bi im pomogla da se snađu. “Ima i kod nas doktora psihologa ali nisu dovoljno senzibilizirani za rad sa transrodnom djecom”, jasno je zaključila Dinka. Kaže da to mora biti sasvim drugačiji pristup. Spomenula je da su imali i podršku Porodične medicine Doma Zdravlja Tuzla i Tima pod vođstvom doktorice Azijade Beganlić. Oni ih prate u svojim okvirima ali su zaista pokazali izuzetno razumjevanje i volju, želju da im pomognu. Bili su otvoreni, pozitivni i spremni na učenje prema potrebama njenog sina i njih, na čemu su im vrlo zahvalni.

“U jednom momentu razmišljam kako je vrijeme da se mijenja percepcija shvatanja transrodnosti u Bosni i Hercegovini. Odgovaram na pozive Sarajevskog otvorenog centra za učešće na sastancima sa predstavnicima zdravstvenog sistema, sistema koji ne prepoznaje moje dijete i njegovu medicinsku dijagnozu – rodna disforija/rodna inkongruencija, sa predstavnicima Ministarstva unutrašnjih poslova koji od mog sina traži da izvrši sve operacije kako bi mu promijenili oznaku roda u dokumentima. A tu operaciju ne može uraditi u okviru zdravstvenog sistema u Bosni i Hercegovini. Mora ići dalje i mora sam snositi troškove... Odlučujem da  kontinuirano pomažem članovima svoje porodice da prihvate novonastalo stanje, svako na svoj način i poštujući njihovu ličnu dinamiku. Najvažniji je ipak moj sin. S njim provodim mnogo vremena na putu Tuzla-Zagreb-Tuzla. Polako postaje ponovo ono što zaista jeste i treba biti, fantastičan mladi čovjek sa osmjehom. I kroz taj proces, učenja, doktorske i SOC-ove podrške, mi zajedno rastemo kako bismo bili danas to što jesmo – aktivisti koji žele doprinjeti boljem i sigurnijem prostoru za ljudska prava u Bosni i Hercegovini. A toga nema ako ličnim primjerom ne pokažemo kako treba i ne pokažemo šta su problemi i ponudimo rješenje”, rekla je Dinka oduševivši nas svojom izjavom i zahvalni smo joj na velikoj podršci i koracima koje poduzima.

Samira također dodaje da je imala period prilagodbe nakon što joj je kćerka priznala da je lezbejka, posebno s obzirom na tradicionalnu i konzervativnu prirodu zajednice u Bosni. Trebalo je neko vrijeme da uskladi svoja uvjerenja i društvena očekivanja s činjenicom o kćerkinoj seksualnoj orijentaciji. Samira se morala nositi sa svojim osjećajima zabrinutosti za njezinu dobrobit u potencijalno osuđujućem okruženju, istovremeno osiguravajući da se ona osjeća podržanom i prihvaćenom unutar njihove porodice. “Bio je to proces učenja za oboje, ali na kraju, moja ljubav prema njoj nadmašila je sve vanjske pritiske ili brige”, s ljubavlju je iskazala Samira.


Sljedeće pitanje koje smo postavili_e je vezano za to da li se Dinka i Samira, kao roditelji LGBTI+ djece autuju drugima i kako.


“Da, kao majka, vjerujem da je važno biti otvoren i iskren prema drugima o seksualnoj orijentaciji moje kćerke”, odgovorila je Samira. Rekla je da je to podijelila s članovima porodice, bliskim prijateljima_cama i čak poznanicima_cama na poštovan način. Samira razumije da možda neće svako biti tako prihvatajući ili razumijevajući, ali čvrsto vjeruje u zagovaranje prava svoje kćeri da živi autentično i da je podržana od onih oko sebe. Na kraju joj je najvažnije da se njena kćer osjeća voljeno i prihvaćeno zbog onoga što jest, bez obzira gdje su ili s kim su.


“Da, autujem”, također je jasno odgovorila i Dinka. Kaže da nakon određenog perioda, odlazaka kod doktorice i podrške SOC-a, kada je smatrala da je stabilna i jaka, prvo se autovala svojoj grupi žena s kojima s vremena na vrijeme pije kafu, putuje i zajedno proslavljaju rođendane. Dinka je rekla da je na jednoj od kafa jednostavno saopštila: Imam nešto da s vama podijelim. Moja kćerka je transrodno dijete. A to vam znači da je njen rod neprilagođen onome što zaista jeste a to je dječak. Treba da krene u proces tranzicije i od sada da znate da ja imam sina. Ako imate pitanja, tu sam da odgovorim. Nakon toga je Dinka dobila pitanja i pokušala je da na svako da odgovor. Sa većinom tih žena i ovih dana Dinka pije kafu, putuje i zajedno proslavlja rođendane. I onda je nastavila, tamo gdje god su je pitali za djecu, s obzirom da nije htjela pričati o kćerki, autovala se i objasnila šta se dešava. Vrlo direktno, jasno i otvoreno. Na poslu je, nakon promjene poslodavca, zamolila najbolju prijateljicu – koja je tu radila duže, da to uradi, da svima kaže da ima transrodno djete i ako imaju pitanja da će im Dinka vrlo rado odgovoriti na pitanja. Većina je iskazala podršku i za sada nema problema. Dalje autovanje Dinka radi kada nekog upozna, ako se zadržava u njenom životu onda im kaže i objasni, nekom više, nekom manje. “To što sam majka transrodnog djeteta ne može biti karakteristika koja me određuje. Mislim da sam kao osoba mnogo više. Tako živim i tako doprinosim kroz život. Kroz različite uloge ali sa jednim pravilom — ljubavlju prema svojim najdražim i svemu što je pozitivno” - odgovorivši Dinka.


I za kraj da li imate kakve savjete za roditelje koji trenutno prolaze kroz proces prilagodbe?


“Da, mi roditelji LGBTI+ djece smo, zahvaljujući Sarajevskom otvorenom centru, organizaciji bez koje bi cijela ova priča moje porodice bila daleko teža i vjerujem sa daleko više posljedica na naše zdravlje, znači zahvaljujući njima i njihovom radu sa nama, polako evo kroz već dvije-tri godine, korak po korak izgradili roditeljsku grupu – GRID „ZAGRLJAJ“  koja pruža podršku LGBTI+ zajednici. Ukupno nas je tu oko 40 članova, djece i roditelja, mi se redovno godišnje viđamo, dva do tri puta, razmjenjujemo svoja iskustva, saznanja, svoje osjećaje, brige i strepnje. Osim što se družimo, mi se tu i edukujemo o različitim temama (kako se nositi sa govorom mržnje, šta znači LGBTI+ , šta je siguran prostor, i sl.) jer mnogi od nas kada nam djete saopći da je transrodno prvi put se susrećemo sa tim pojmom i vrlo je bitno edukovati se na tu temu, na temu tranzicije, hormonske terapije, operativnih zahvata, da shvatimo da je to jedan dug put promjena ali koje su moguće, nisu lagane ali su potrebne ako želimo da naše dijete odrasta u pozitivnu osobu koja će prihvatiti sebe i biti potpuno spremno za samostalan život. Osim toga, što je za naše zdravlje bitno, tu je sa nama i psiholog koji nas prati, pruža podršku kako cijeloj grupi tako i individualno. To je vrlo važno jer i mi rodielji imamo pitanja i prolazimo kroz različite faze prihvatanja nove situacije (tranzicije), te da nam je prijeko potrebna i podrška psihologa koji nam svojim stručnim radom te bolne faze učini podnošljivim. Vrlo je bitno za roditelje s kim će isprocesuirati svoje faze tranzicije. Vrlo je bitno da naglasim da radimo i sa novim roditeljima koji nam se jave i žele našu podršku, pričamo o našim druženjima, pokušavamo da ih osnažimo i priključimo našoj grupi, to je međutim proces koji ide polako, ne možemo nikog prisliti, ljudi se plaše pa sve radimo jako obzirno i prema njihovoj dinamici. Poručila bih roditeljima koji trenutno prolaze kroz proces prilagodbe: Grupa roditelja i LGBTI+ djece „ZAGRLJAJ“ je tu, i ja sam tu! Tu smo za Vas, ne morate prolaziti kroz sve sami. Pričat ćemo, plakat ćemo, učiti se zajedno i uz ljubav. Dođite, pridružite nam se!” - s ponosom je izjavila Dinka i samim tim pozvala sve zainteresirane da se pridruže grupi.


Samira je za kraj dodala: “Kao roditelj koji je prošao kroz to, evo mog savjeta iz srca:

  • Upoznajte se s LGBTI+ zajednicom.

  • Slušajte svoje dijete.

  • Potražite podršku.

  • Zagovarajte prava svog djeteta.

  • Pazite i na sebe.


Prihvatite ovaj put s ljubavlju i razumijevanjem”


Mi se ponovo ispred Tuzlanskog otvorenog centra zahvaljujemo Dinki i Samiri za divne riječi i podijeljeno iskustvo i naglašavamo da ste uvijek dobrodošli_e pridružiti se grupi roditelja, događajima TOC-a i da zajedno koračamo putem ljubavi i razumijevanja.


Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.


Comments


  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram
bottom of page