Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Znamo čuti kako LGBTQ+ zajednica traži previše – da se prestanemo dokazivati kako smo drugačiji_e i da sa time ‘solimo pamet normalnima’. Kažu nam da smo dobili_e slobodu i da ne tražimo još – daju nam oličenje vraćanja u kavez nakon kratke slobode. Stvaraju nam kavez pod otvorenim nebom koje nam se da zatvoriti.
Pod mojim otvorenim nebom ljudi koji znaju da sam dio LGBTQ+ zajednice sam znala čuti da me podržavaju, ali da im nije jasno zašto mi je ‘potreban hod’ – na što sam uvijek odgovarala sa time da slobode nikad nema dosta, te da je naša tek započela. Tek je započelo prihvaćanje, shvaćanje same sebe i prikazivanje sebe ljudima onakvom kakva jesam.
Kad smo kod shavatanja – to mora da je najbolji osjećaj slobode na svijetu. Osjećaj u osjećaju. Euforija i rušenje ona četiri zida pod kojim isprva živimo.
Pripadnici LGBTQ+ zajednice su bili izloženi svemu mogućem; diskriminaciji, rodnoj neravnopravnosti, nepoštivanju rodnog identiteta – čak im je znalo biti oduzeto i pravo zdravstvenu skrb.
Potreba osoba zajednice je prihvaćenost i shvaćenost njihovog identiteta kao individue.
Posebna stigma se vrti oko rodnog identiteta osobe. Neshvaćenost razlike između spola i roda je konstanta borba koju prešućuju.
‘Spol je jedno, rod je drugo, tražite sebe za sebe, a ne za druge’ je jedna od najučinkovitijih izjava za život koje sam ikad čula – upućena od strane jedne profesorice, koja je kroz 30 minuta sata uspjela prikazati tu razliku cijelom odjelu, koji je kasnije više raširio pogled ga zajednici.
Očito je lakše reći ‘ne zanima me’ nego jednu zamjenicu od dva do tri slova. Lakše je ići sa većinom koju je jednom davno povela osoba uskih mišljenja. Lakše je reći ženi ‘niko ti ništa ne radi’ onda kada ona prozove osobu za njihovo ponašanje.
Žene su odavno žrtve društva. Naravno, muškarci također, da ne bude da zaboravljamo da postoje.
Ženska prava će se uvijek vrtiti oko nas – testirati koliko nam treba da otvorimo oči.
Osoba bez maternice će da odluči osobi sa maternicom šta da radi sa svojim tijelom – stavljanjem je u četiri zida. Zatvaranjem kaveza slobode predstavljamo kršenja prava svakim oblikom diskriminacije. Dajemo sebi za pravo da se ubacimo u tuđi mozak i kontroliramo njime.
Bez obzira na revolte koje žene daju da pokažu svoju borbu protiv svijeta, još uvijek se susretnemo sa kršenjem prava za koje se one konstantno bore. Za primjer; žene će raditi više, imati manju plaću.
Lezbejke će se autovati i biti otvorene o tome jer stvore siguran prostor među kolegama. Odjednom, plaća je smanjena ili ostaje bez posla.
Spol i rod će uvijek imati svoju posebnu stigmu u svijetu, pogotovo u krugu LGBTQ+ zajednice, pod nebinarnim ili transrodnim kišobranom.
Naravno, spol je anatomsko i psihološko saznanje same svoje anatomije i fiziologije – dok je rod zabilježen kao zabilješka razlike između muško – ženskih socijalno izgrađenih ekspresija. Rod je svakom širinom, dužinom, debljinom, dubinom – i svim mogućim većim opisnim veličinama, socijalni konstrukt koji smo mi sami slobodni ekspresirati kako želimo, te da kroz proces pronađemo sebe.
Seksualna orijentacija je na uskom položaju sa seksualnom orijentacijom, sa kojom se pri oslovljavanju povezuje i izgovara. Transrodne osobe su osobe koje ne idu nužno korakom operacije –nego se samo njihov rodni identitet razlikuje od onog predstavljenog pri rođenju.
Zakoni koji naglašavaju na slobodu rodne i seksualne ekpresije otvaraju socijalni kavez – dok kršenja istih bez nekažnjenosti daju ponovni zatvor od samih sebe i od svijeta – zarad tuđe ‘sklonosti’ ka neshvaćenosti i zatvorenim mislima.
Imamo sve te termine, ali nemamo mogućnosti slobode. Strah od zamjene, otkaza, odbačenosti, neshvaćenosti – samo su neki od konstantnih dnevnih bitki koje se nameću osobama zajednice.
Stalno želimo veću slobodu – jer čim je dobijemo, oduzimaju nam ju. Traže da se smirimo i da budemo sretni što barem nešto imamo – šta će nam više?
Aktivizam govori o borbi za prava za koja vjerujemo da su naša – te da ih ekspresiramo i provodimo kako dolikuje, te da se uvijek zauzimamo za što treba.
Sve što je rečeno – rečeno je ispred zajednica, istraživanja, sopstvenih mišljena borbi, te stavova zakona.
Ispred ličnih iskustava po činjenici da sam član zajednice – nebinarna lezbejka – ispred sebe predstavljam slučaj prihvaćenosti u suprotnom, te sami kavez slobode koji spominjem kroz čitavu priču.
Predstavljam kao priču svoj dolazak u drugi grad – tamo gdje sam se odjećala toliko prihvaćeno, da još uvijek vrtim filmove sa ta dva dana. Upoznala sam sve slično stbi – ali u dobrome imala loše, time da sam samu sebe iznutra diskriminirala, da dugo nisam znala zašto.
Shvatila sam da su mi mnoge priče u životu, o položaju zajednice u svijetu, dale interni strah i mržnju kako da se uklopim – te kako ću biti prihvaćena. Dobila sam poglede ljubavi i prihvaćenosti na svakom koraku koji sam pružila tim cestama – da više nisam čula svoj unutarnji glas kako mrzi sam sebe.
Ponavljam – najbitniji je dio prihvaćenost. Osjećaj je euforičan i lomi druge osjećaje, gasi ih.
Sama prilika da dam svoju ekspresiju kroz ove priče je jako zadovoljavajuće za moje misli i konačne mogućnosti da se ekspresiram kako želim.
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.