Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Član 1. Opće povelje o ljudskim pravima govori sljedeće “Svi ljudi su rođeni jednaki u pravima i obavezama”
Međutim, postavlja se pitanje da li su zapravo svi ljudi rođeni jednaki u pravima, siguran sam da su svi rođeni jednaki u obavezama, ali zbog toga što su rođeni jednaki u obavezama, podjednako imaju zajamčena prava i slobode, garantirane međunarodnim i zakonskim aktima.
LGBTIQ osobe nisu rođene jednake u pravima, to je nažalost očito LGBTIQ osobama, jer osobe koje od rođenja imaju prava, nisu svjesni da njihova prava su zajamčena i zaštićena. Što više na određena prava ne gledaju kao na prava regulirana određenim zakonskim aktima, nego određena prava koja imaju smatraju prirodno njihovim.
Međutim, navedena pretpostavka povlaštenih, odnosno onih koji imaju prava, moraju znati da navedena prava mogu izgubiti tako lako kako su ih i dobili, jer njihova prava se regulišu zakonskim aktima, koja se mogu staviti van snage u svakom trenutku, međutim to se neće desiti jer u ovoj državi i u ovom društvu većina kroji svoje živote po svojoj mjeri. Ujedno kroje živote manjine onako kako im se prohtje, onako kako oni smatraju da je prirodno.
Uslijed, historijsko-pravne zaštićenosti, većina nije svjesna da svakodnevna prava koja konzumiraju su zapravo prava zaštićena međunarodnim i zakonskim aktima, smatram sasvim prirodnim da neko ne prepoznaje svoja prava kao prava uslijed stoljetne umaženosti i zaštićenosti, ali nikako ne razumijem niti opravdam kada većina smatra da ta prava ne trebaju imati drugi odnosno u ovom slučaju LGBTIQ osobe.
Naprimjer pravo na brak je pravo iako većina ga ne priznaju kao pravo, zato što kroz dugogodišnje uživanje u navedenom pravu, većinska populacija je odavno zaboravila vrijeme kada su se morali boriti za zaštitu navedenog prava. Iako u suštini nikada se nisu trebali boriti za navedeno pravo, ali tako žene, te druge manjinske zajednice, naprimjer u slučajevima miješanog nacionalnog ili rasnog braka su se morali boriti da im se to pravo prizna. Dok naravno u “čistim” nacionalnim ili rasnim brakovima, muškarci su oduvijek imali zajamčen i dominantan položaj.
Brak nije samo pravo, nego i skup prava i obaveza. On kao takav jamči sljedeće: pravo na nasljeđivanje partnerove ili zajedničke stečene imovine, pravo raspolaganja nad zajedničkom stečenom imovinom, pravo na stambene, poreske ili određene kreditne olakšice, pravo na socijalno/penziono ili zdravstveno osiguranje putem partnera/ice. Tako da brak nije jedno pravo, nego brak je niz prava koja se jamče partnerima pod reguliranim partnerstvom.
Istina je da se LGBTIQ osobama, nameću obaveze, a ne jamče se navedena prava. Naprimjer LGBTIQ osobe moraju plaćati sve poreze kao i ostali građani_ke Bosne i Hercegovine. To su porezi na dodatnu vrijednost (PDV), porez na nekretninu, porez na dohodak, te mnogi drugi odbitci su na plećima LGBTIQ osoba, dok se prava LGBTIQ osoba ne jamče, očekuje se da LGBTIQ osobe ispunjavaju sve obaveze, bez zajamčeni prava. Često se zapitam da li bi zakonodavna vlast dozvolila da se LGBTIQ osobe oslobode plaćanja ovih poreza, sve dok se LGBTIQ osobama ne zajamče jednaka prava?
Prava bez obaveze ne idu, ali isto tako obaveza bez prava je nelogična i krajnje diskriminatorna praksa.
Međutim u Bosni i Hercegovini je svakodnevica nelogičnost i diskriminatornost, kao da smo postali pasivni i frigidni na društvene nejednakost. Kao da jednom davno, nismo se svi morali boriti za svoja prava, te pravo na život. Tako jednostavno, te tako bez imalo osjećaja ugrožavamo pravo na život, pravo na dostojanstvo i pravo na jednakost LGBTIQ osoba. Do jučer diskrimirani, danas diskriminiraju. Naravno čast izuzetcima.
U heteropatrijarhalnom društvu, često govore da će brak kao institucija biti narušen ako se isti dozvoli LGBTIQ osobama. Međutim, trebamo znati da je brak institut građanske i sekularne zajednice, nije institut niti jedne vjerske niti jedne lične zajednice. S tim u vezi s obzirom na to da je brak institut građanske zajednice, kao takav trebaju ga imati sve_i građani_ke Bosne i Hercegovine. Ništa se u heteroseksualnom braku neće promijeniti, ako se LGBTIQ osobama dozvoli pravo na brak. Nebo će i dalje ostati plavo, trava će i dalje ostati zelena. Jedino što će promijeniti je to da Bosna i Hercegovina će ispuniti svoju zakonsku obavezu, a to je da smo svi jednako rođeni u pravima i obavezama.
Barem tako smo se obvezali da ćemo tretirati naše građane_ke (čitaj LGBTIQ osobe) potpisivanjem i ratificiranjem Opće povelje o ljudskim pravima.
Autor: Amar Ćatović
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.