Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.
Većina ljudi je upoznata sa pojmom „Red Scare“ koji je predstavljao propagandno širenje straha od strane države, a protiv ljevačarskih ideja. „Red Scare“ je imao dva vala svoje propagande, jedan poslije Prvog, a drugi poslije Drugog svjetskog rata. Ovaj drugi val spada u makartizam (po republičkom senatoru McCarthyju) i predstavlja neopravdani progon pojedinaca za koje se smatralo da djeluju „subverzivno“. U sjeni drugog vala „Red Scare-a“ dešava se manje poznat, ali za našu priču jako relevantan „Lavander Scare“.
To je bio, jednostavno rečeno, proces „čišćenja“ državnih institucija koji je trajao od ranih pedesetih do sredine sedamdesetih godina prošlog stoljeća. U ovom periodu na hiljade ljudi su dobijali otkaze zbog svoje seksualnost. Zakoni koji su omogućili ovaj proces ostali su na snazi u manjoj mjeri do sredine devedesetih.
Ukoliko se vratimo iz ove šire slike konteksta, možemo primjetiti jedan bar u New York-u, u naselju Greenwich Village. Taj bar nosi naziv Stonewall Inn, i tada je predstavljao jedno od rijetkih javnih mjesta na kojima su se pripadnici LGBT populacije mogli slobodno okupljati. Ne potpuno slobodno, jer policija je često vršila racije i hapsila ih, jer kao što je već pomenuto radi se o makartističkom periodu zapadne historije.
Dvadeset i osmog jula 1969. godine oko jedan sat i dvadeset minuta poslije ponoći, dešava se policijska racija u Stonewall Inn-u. Dio posjetitelja je znao šta će se desiti, te su pokušali pobjeći, kroz vrata i prozore, dok je drugi dio bio zatečen. Policija je izgubila kontrolu nad masom, kada su vani pokušali privesti nekoliko osoba. Vozila za privođenje su kasnila, i masa od 150 do 200 posjetitelja bara se nije razišla. Ostali su na ulici i plesali, a na policijsko maltretiranje uhapšenih osoba uzvratili su tako što su ih gađali kovanicama. Policija je uzvratila brutalnošću, te su ubrzo nadjačani i natjerani da se povuku u bar u kojem su izvršili raciju, uzimajući uhapšene pripadnike zajednice sa sobom, navodno zbog vlastite sigurnosti. Tada je masa počela napad na Stonewall.
Kada su pripadnici specijalne jedinice koja je postojala kako bi se nosila sa protestima pristigli, zatekli su preko hiljadu ljudi koji su im se suprotstavili. Borbe su trajale do zore, Christopherova ulica (u kojoj se nalazio Stonewall Inn) je bila okupirana od strane mase kojoj je bilo dosta maltretiranja i ponižavanja.
Sljedećeg noći, u Christopherovoj ulici se okupilo na hiljade pripadnika zajednice, koji su se ponašali onako kako bi se ponašali u samom Stonewallu. Ubrzo se masa prelila i na ulice oko Christopherove, i stotinjak policajaca je pozvalo pojačanje koje je stiglo oko dva sata ujutro. Interventna jedinica je pokušala razbiti okupljanje, i neredi su trajali do četiri ujutro.
Narednih pet dana dešavali su se sporadični protesti, narušeni lošim vremenskim uvjetima, ali najveći značaj je bio prikaz svim ostalim organizacijama koje su se borile za prava LGBT populacije kako se može izaći na kraj sa opresijom. Pokrenute su brojne publikacije, štampani su časopisi i letci posvećeni isključivo zajednici, te dolazi do formiranja velikog broja novih organizacija.
Godinu dana kasnije, dvadeset i osmog jula 1970. godine organizovan je prvi tzv. „Christopher Street Liberation Day“. Te nedjelje, dvije hiljade ljudi je prošetalo od Christopherove ulice do Central Parka. Taj događaj se smatra prvom Povorkom Ponosa.
Sestrinska povorka je održana i u Los Angelesu, a sljedeće godine povorke su održane i u Dallasu, Bostonu, Milwaukeeju, San Joesu, Londonu, Parizu, Zapadnom Berlinu i Stockholmu.
Dakle, prva Povorka održana je u znak obilježavanja dana kada je LGBT Zajednica rekla „ne“ maltretiranju i ponižavanju, kada je odličila zauzeti stav koji je tražio prihvaćanje i čovječno tretiranje, kako od strane države, tako i od strane cijelog društva, i označava ponos svih pripadnika zajednice – ponos da budu to što jesu, bez obzira koliko bili ugroženi i odbačeni u tadašnjem (a nažalost, često i u današnjem) društvu.
Povorka Ponosa ili „Prajd“ se danas održava u mnogim gradovima širom svijeta a predstavlja sjećanje na Stonewall, i često ima aktivistički karakter. Pored navedenog, osnovni ciljevi povorke su da se skrene pažnja javnosti na homofobiju, te kao znak borbe za ljudska prava i širenje tolerancije u društvu.
Stonewall se desio prije pedeset i tri godine, ali njegov značaj nikada nije bio veći, naročito u društvima koje tvrde da su demokratska i slobodna, dok s brojna ljudska prava i jednakosti nedostižni, kako za LGBt zajednicu, tako i za druge manjinske skupine.
Smmatram da bi za kraj bilo prikladno citirati američku spisateljicu Ann Bausum, koja piše kako je duh onoga što se desilo u jednom baru 1969. godine postao val koji ne samo da je motivisao nastanak godišnje parade, nego i način da se ponos izrazi u privatnom životu; „Stonewall se dešava svaki dan.“
Autor: Kemal Alijagić
Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.