Za mene, biti lezbejka podrazumijeva tri stvari.
Prvo, to znači da volim, njegujem i poštujem žene u svom umu, u svom srcu i u svojoj duši. Ova ljubav prema ženama je tlo na kom je moj život ukorijenjen. Ona je tlo naših zajedničkih života. Moj život raste iz ovog tla. Na svakom drugom tlu, ja bih umrla. Na bilo koji način da sam jaka, ja sam jaka zahvaljujući moći i strasti ove brižne ljubavi.
Drugo, biti lezbejka za mene znači da postoji erotska strast i intimnost koja dolazi od dodira i ukusa, divlja, slana nježnost, vlažni slatki znoj, naše grudi, naša usta, naše pičke, naše dlake, naše ruke. Govorim o senzualnoj strasti koja je duboka i tajanstvena kao more, snažna i mirna kao planina, uporna i promijenljiva kao vjetar.
Treće, biti lezbejka za mene znači sjećanje na majku, zapamćeno u mom sopstvenom tijelu, ono koje tražim, za kojim žudim, nalazim i odajem počast. To znači sjećanje na matericu, gde smo bile jedno sa svojim majkama, do rođenja kada smo se razdvojile. To znači vraćanje na to mjesto iznutra, unutar nje, unutar nas, tkivima i membranama, vlažnosti i krvi.
Ponos je dio te ljubavi koje je naše osnovno tlo, senzualne ljubavi i sjećanja na majku – i taj ponos sija sjajno kao lletnje sunce u podne. Taj ponos ne može se slomiti. Oni koji bi to pokušali su u poziciji da bacaju šake pune blata na sunce. Ono i dalje sija, i oni koji bi bacali blato samo bi uprljali sopstvene ruke.
Ponekad, sunce je prekriveno neprozirnim slojevima tamnih oblaka. Osoba koja bi pogledala u nebo, bila bi sigurna da sunca nema. Ali ono i dalje sija. Noću, kada svjetlosti nema, sunce i dalje sija. Tokom kiše ili padavina ili uragana ili tornada, sunce i dalje sija.
Da li sunce sebe pita: „Da li sam dobro? Da li imam vrijednost? Da li me ima dovoljno?“ Ne, ono peče i ono sija. Da li sunce sebe pita: „Šta mesec misli o meni? Kako se Mars osjeća povodom mene danas?“ Ne, ono peče, ono sija. Da li sunce sebe pita: „Da li sam veliko kao ostala sunca u drugim galaksijama?“ Ne, ono peče, ono sija.
U ovoj zemlji, u narednim godinama, biće velike oluje. Nebo će potamniti do neprepoznatljivosti. One koje hodaju ulicama, hodaće njima u tami. One koje su u zatvorima i mentalnim institucijama neće vidjeti nebo uopšte, samo tamo iza rešetaka. One koje su gladne i očajne neće moći ni da pogledaju ka gore. One će vidjeti tamu dok gledaju u zemlju ispred svojih nogu. One koje su silovane vidjeće tamu dok gledaju u lice silovatelja. One koje su brutalno napadnute nestremice će gledati u tamu kako bi u svakom trenutku prepoznale ko se kreće prema njima. Biće teško sjetiti se, dok oluja bijesni, da i dalje, iako ne možemo da ga vidimo, sunce sija. Pokušaćemo da ga vidimo i pokušaćemo da ga osetimo, i zaboravićemo da nas i dalje grije, jer da nije tu, da ne sija, ova zemlja bi bila hladno i pusto mesto.
Sve dok živimo i dišemo, bez obzira koliko je taman svijet oko nas, to sunce i dalje peče, i dalje sija. Ne postoji „danas“ bez njega. ne postoji „sutra“ bez njega. nije postojalo „juče“ bez njega. ta svjetlost je u nama – stalna, topla i iscjeljujuća. Zapamtite to, sestre, u mračnim vremenima koja dolaze.
Iz knjige "Naša krv" Andreje Dworkin
Prevela: Tijana Popivoda
Prilagodila: Selma Kešetović