"Kada sam bio mali, uvijek sam mislio: 'Pa ja sam dječak, znam da jesam." Kaže Leo, dok se prisjeća svog djetinjstva. Priča i kako je godinama pitanja o svom identitetu stavljao na čekanje, u drugi plan - kako bi razvio uspješnu karijeru kao skejtborder, a i išlo mu je. Pobijedio je na nizu međunarodnih takmičenja u skejtbordingu, uključujući Street League Super Crown 2016. godine.
Međutim, misli mu nikada nisu pobjegle predaleko, sa 19. godina je shvatio da je trans. "Bila su to dva različita svijeta, punih 10 godina sam izgubio vodeći rascjepkan život dok sam pokušavao shvatiti šta radim." kaže on o podjeli svog privatnog i javnog života.
"Nisam mogao više stavljati svoj identitet na čekanje."
Nakon što je napustio ženski olimpijski tim Sjedinjenih Američkih Država, Tom (koji sada ima 29 godina) je napokon prihvatio svoj rodni identitet i strast prema slobodnom skejtbordingu. Konačno je 'izašao iz ormara' i priča svoju priču.
Skejtanjem sam se počeo baviti kad sam imao oko dvije ili tri godine. Kratko sam vrijeme bio u udomiteljstvu, a moja dva dječaka kod udomitelja su imala mini rampu u svom dvorištu. Stojao bih tamo i gledao ih kako skejtaju satima. Ubrzo nakon toga dobio sam svoj skejt.
Ne možete suditi skejtanju jer je svačiji način vožnje skejta tako jedinstven. Mislim da je to ono što je zaista posebno u tom sportu, i zato tome toliko težim - to je tako individualistička stvar i nadahnjuje toliko kreativnosti. No, u svijetu konkurencije, on postaje zasićen pravilima, okvirima i formatima.
Sve se desilo kada sam dospio do Olimpijskih igara. Ljudi su toliko uzbuđeni zbog nadolazećih Igara jer je to prvi put da je uključen i skejtbording. Za mene, natjecanja u skejtbordingu nisu sve, nije to sve što želim i što dobijam od skejtanja. Postoje ljudi koji svoje skejtanje kreiraju isključivo za osvajanje takmičenja.
Kada daskam na takmičenju, osjećam da moram učiniti određenu, promišljenu i pravilnu stvar - dok bih, kad bih se pojavio u skejt parku, razmišljao kreativnije. Nije me briga za pobjedu. Naravno, super je osjećaj pobjeđivati u ovom trenutku, ali ne moram to ponoviti. Samo želim skejtati.
I povrh svega, biti kategoriziran kao žena u događajima jednostavno nije za mene. Natječem se 17 godina i u tom prostoru uvijek je bilo unutarnjih sukoba. Došlo je do toga da više nisam mogao izdržati.
U februaru prošle godine odlučilo sam napustiti ženski olimpijski tim SAD -a i javno promijeniti ime u Leo. Imao sam veliki strah da ću izgubiti sve za što sam doslovno radio cijeli život. Znam da mnogo trans ljudi prolazi kroz to: Hoću li izgubiti svoju obitelj? Hoću li izgubiti prijatelje? Hoću li ostati bez posla? Hoću li izgubiti život? Zastrašujuće je krenuti u to, iako su u mom krugu obitelji i bliskim prijateljima svi uvijek bili podržavajući. Pa sam odlučio da šta god da se desi, samo ću podnijeti gubitak. Kompromis nije bio vrijedan toga. Nisam mogao više stavljati svoj identitet na čekanje.
Godinama sam mrzio biti u javnim prostorima jer sam tada morao biti nešto drugo, morao sam biti ova verziju mene koju sam stvorio da bih preživio i imao uspjeha. Prostor za disanje koji sam stvorio uklonivši tu personu i lažnu verziju je bila je neprocjenjiva, jer sada mogu jednostavno živjeti svaki dan i ne moram razmišljati o tome „ko moram biti danas? Kakav moram biti? Mogu li biti Leo? Preklapaju li se moji svjetovi?"
Nikad u životu nisam bio sretniji nego sad, otkako sam donio odluku da se javno autujem i napustim tim. Autanje mi je promijenilo život na mnogo načina. Ne mogu riječima ni izraziti osjećaj odlaska u skejt park i postojanja samo jedne osobe. Mene.
Kad sam bio mlađi, oblačio sam se kao dječak. Dvjevojčak ako hoćete. Kada su mi narasle grudi pomislio sam: "Bože, kakvo sranje." Počeo sam nositi dva izuzetno mala sportska grudnjaka. Dugo vremena su mi oni koristili kao binderi (veziva za grudi koje koriste trans muškarci) i bili spas. Sve dok mi prijatelj nije poslao njihov binder 2015. godine, jer im je bio premali. Kad sam prvi put stavio binder doživio sam ono što pretpostavljam da ljudi nazivaju rodnom euforijom. Bio sam toliko presretan što sam izgledao ravno, kao da nemam grudi, da sam počeo plakati. Mogao sam konačno obući svaku majicu koju sam ikada želio obući. Uspravio sam se. Bio sam nekoliko centimetara viši. Osjećao sam se bolje i sigurnije. A ja sam počeo skejtati drugačije.
Prošlog juna sam počeo uzimati hormone, mikrodoziram ih. Promjene su vrlo minimalne i to mi se sviđa. Ne želim punu bradu. Prošle godine u oktobru sam se i operisao. O tome nisam mogao ni razmišljati prije napuštanja tima za OI zbog antidoping propisa na Olimpijskim igrama. Ne bih mogao biti na hormonima ako ću se natjecati u ženskom događaju, a bilo je teško zakazati operativni zahvat jer je moje natjecanje značilo da neću imati vremena za oporavak.
Od trenutka kad sam znao da je moguće doći do operacije grudi, znao sam da ću je raditi. Ali postoji tako puno obruča kroz koje morate preskočiti da biste kao trans osoba dobili priliku za operaciju grudi.
Morate dobiti pismo od svog ljekara, od terapeuta, a sve ovo vrijeme morate biti na terapiji. Za mene je taj proces bio zaista težak. Svaki put kada ne bih dobio odobrenje za operaciju, samo sam se osjećao sve dalje i dalje i dalje. Koliko sam se puta slomio jer se činilo da se to nikada neće dogoditi - zdravstvena njega trans osoba mora biti pristupačnija.
Mogu istražiti život na novi način sada kada sam se riješio svih ovih sr*nja koja su me sputavala. Osjećam se kao da spol ne postoji; ne poistovjećujem se ni s čim od toga. Sve se to čini stranim. Nisam žena, a ako uzmete "standardnu" definiciju onoga što je muškarac, to definitivno nisam. Lebdim u svemiru negdje između to dvoje. Identitet nebinarnosti mi daje osjećaj ugodnosti i ispravnosti. On/oni zamjenice mi dobro stoje. Moramo kreirati siguran prostor da ljudi budu ono što jesu, a ne da se moraju uklopiti u te binarne kalupe.
Šta bi se desilo da sam imao reprezentaciju, nekoga da se ugledam na njih u mlađoj dobi? Da znam da postoji riječ za to? Naravno da su postojale trans osobe i tada, ljudi koji su doživjeli ono što sam ja doživio - ja nisam samo djevojčak. Ali, ja za njih nisam znao. Želim da postoji takva reprezentacija za ljude poput mene. Ljudi koji su queer, koji samo pokušavaju živjeti svoj život.
Za stavljanje svojih potreba na prvo mjesto trebalo mi je doslovno 29 godina. Zahvalan sam što sam tu gdje jesam, ali da je postojao neko poput mene na koga sam se mogao ugledati kao dijete, cijeli moj životni put mogao bi biti drugačiji. Primijetio sam da sam ja ta osoba za mnoge ljude. Osjećam odgovornost; želim ostati skroman i učiniti što više mogu s platformom koju imam dok sam ovdje.
Nekad sam se kao tinejdžer natjecao s dječacima. Tehnički bih još mogao. Samo je pitanje želim li to. Ali ne osjećam da je to potrebno - a i dosadno je. Možda postoji neki svijet u budućnosti koji ima natjecanja u queer skejtanju, možda bi to bilo zabavno za raditi. Za sada, s obzirom da se natjecanje događa izdaleka i znajući da nisam tamo i zašto nisam tamo, mogu se smiriti. Osjećam se kao da sam se vratio tamo gdje sam bio na početku dok sam bio klinac, kad mi je skejtanje bila čista i sveta stvar. Idem skejtati, a niko mi ništa ne može reći. Tako zarađujem za život i osjećam se sretno.
Ništa ga više neće dotaknuti.
Autor: Suyin Haynes
Prevela i prilagodila: Delalić Lejla