Katoličke teologinje: ‘Crkva ne priznaje ravnopravnost žena jer želi održati patrijarhalne crk

Pa zašto odjednom pojam rod izaziva tako burne reakcije? Zašto protivnici Istanbulske konvencije govore, primjerice, o opasnosti uvođenja rodno neutralnih WC-a, dokidanja očinskih i majčinskih uloga, promoviranja abortusa ili uvođenja trećeg spola kada se ništa od toga u njoj uopće ne spominje niti se tako može interpretirati? Da bi se na to pitanje odgovorilo, ne bi trebalo raspravljati o razlici pojmova spol i rod, nego o ANTIRODNOM POKRETU, o njegovoj svrsi i ciljevima, o podršci kakvu mu daje Katolička crkva, odnosno o stereotipovima koji se povezuju i s rodnim i spolnim razlikama te o interesima da se ti stereotipovi održe. Sveta Stolica je nakon završetka Četvrte međunarodne konferencije o ženama, 1995., i usvajanja platforme za djelovanje u kojoj se pojavila riječ »rod« objavila posebnu izjavu o tumačenju pojma »rod« svoje delegacije. Sveta Stolica prihvaća da se taj pojam shvaća prema »uobičajenoj uporabi« riječi u Ujedinjenim narodima. Uz to je donijela vlastito shvaćanje da je rod utemeljen na biološkom spolnom identitetu, ženskom ili muškom. Sveta Stolica »isključuje nejasna tumačenja temeljena na svjetonazorima prema kojima se seksualni identitet može beskonačno prilagođavati novim i različitim svrhama«, a ujedno se ograđuje »od biološko determinističkog shvaćanja da su sve uloge i odnosi između dva spola fiksirani u jedinstvenom statičnom obrascu«. Poziva se na Pismo ženama Ivana Pavla II. u kojem Papa ističe da »kulturno uvjetovanje može biti prepreka napredovanju žena« te poziva muškarce da pomognu u velikom procesu oslobođenja. Dakle, Sveta Stolica prihvaća uporabu pojma rod u heteroseksualnom okviru, dopušta propitivanje rodnih stereotipova i ograđuje se od biologističkog tumačenja.

Pozivanje na razlike između ženskog i muškog mozga Problem je u tome što se antirodni pokret u Hrvatskoj poziva upravo na biologističko tumačenje i što mu je dovođenje u pitanje rodnih stereotipova opasno. Pritom tvrde da su njihove postavke znanstveno utemeljene: tvrde naime da postoje muška i ženska priroda te da iz te prirode slijede muške i ženske vlastitosti i uloge. Najčešće se pozivaju na razlike između ženskog i muškog mozga, pri čemu se pozivaju na argumente koji su gotovo identični zastarjelim argumentima s početka 20. stoljeća.

Kad su u pitanju rodni stereotipi i njihova razgradnja, razumljiva je nesigurnost i strah ljudi koji nisu dovoljno upoznati s tematikom. Ljudi se, ne razumijevajući temu a vjerujući antirodnoj propagandi, boje za budućnost svoje djece i obitelji. Pritom, čini se, zaboravljaju da već dugo ni oni niti njihova djeca ne žive onako kako to određuju tzv. tradicionalne uloge na koje se pozivaju. Jer, sjetimo se: upravo zbog rodnih stereotipova o prirodi žene, ženama se u Hrvatskoj sve do kraja Drugoga svjetskog rata osporavalo pravo na više i visoko obrazovanje, zaposlenje, aktivno i pasivno bavljenje politikom. U svakodnevnom životu bilo je »prirodno« da žene jedu stojeći ili da ustanu kad muškarac uđe u prostoriju. Od učiteljica se, uzmimo još jedan primjer, očekivalo da nakon udaje napuste svoje zanimanje. A još do sedamdesetih godina nije bila rijetkost vidjeti ženu natovarenu teretom, a pred njom muškarca s rukama u džepovima. I to je sastavni dio hrvatske tradicije!

Stereotipi su se, naravno, odražavali i na muškarce. Morali su, primjerice, potiskivati svoju osjećajnu dimenziju i bili su isključeni iz raznih aspekata obiteljskoga života jer se smatralo da su njihovo područje javnost i politika. I morali su biti heroji, pa je teško bilo prihvatiti da nakon rata pate od PTSP-a. Stereotipna shvaćanja muških i ženskih uloga nisu, dakle, dopuštala ni muškarcu ni ženi da u cijelosti budu ono što jesu. No, jesu li te razlike među njima zaista utemeljene u njihovoj prirodi? Način na koji se u hrvatskoj javnosti govori o prirodi žene ostavlja dojam da su prirodni zakoni toliko sami po sebi jasni da ne ovise o ljudskom razumijevanju. Nigdje se ne spominje da prirodi čovjeka, muškarca i žene, pripada i razumnost, a to znači i tumačenje prirode. Razloge zašto dio naših građana, čini se, pristaje na to da su žene podređene muškarcima treba tražiti i u načinima na koje Katolička crkva brani rodne stereotipove. Teolozi koji ih zastupaju ne oslanjaju se na Bibliju, kako bi se očekivalo, nego na Aristotela i njegovo tumačenje da je žena slabija, manje intelektualno sposobna i manje postojana nego muškarac. Muškarac je aktivan, njemu pripada vodstvo, upravljanje i javni život. I umjesto da na temeljima Biblije dovode u pitanje takvo shvaćanje, većina teologa Biblijom opravdava Aristotela te tvrdi da je žena stvorena od muškarčeva rebra, koje je blizu srca, da mu bude poslušna i podložna, a ne iz glave da mu bude jednaka. Pritom se zbog nepoznavanja biblijskoga jezika upada u zamku doslovnog tumačenja.

»Čim je muškarac ostavi samu, ona sagriješi« Sve do 20. stoljeća u teološkim se udžbenicima – za razliku od Biblije – učilo da žene nisu u cijelosti slika Božja jer da njihovo tijelo ne može sliku Božju očitovati onako kako to može muško tijelo. Ženu se smatralo »drugom«, »drugotnom«, stvorenom da bude pomoćnica mužu/muškarcu, u svemu poslušna i o njemu ovisna. Opis grijeha prvih ljudi koristio se kao dokaz da žena nije u stanju samostalno razmišljati: čim je muškarac ostavi samu, ona sagriješi. Da je to mišljenje još uvijek u Crkvi prisutno, svjedoči i članak američke spisateljice Dale O'Leary, osobe koja ima snažan utjecaj u Vatikanu i pod čijim utjecajem su se i rodile postavke o »rodnoj ideologiji«. Ona smatra kako žena »ima potrebu da se pokorava jer treba izvor za svoj autoritet, treba biti dio zapovjednoga lanca. (...) Za suprugu u kući ne postoji drugi izvor autoriteta nego njezin vlastiti suprug. Da to nije izolirano mišljenje svjedoči i knjiga 'Udaj se i budi podložna', koju je prošle godine objavio jedan naš utjecajan katolički nakladnik. Bilo bi dobro da neke naše političarke prouče tu literaturu. Budu li i dalje mišljenja da im je zadaća braniti kršćanske rodne stereotipove, neka budu dosljedne i napuste svoja dobro plaćena mjesta te se posvete kućanstvu. Ukratko, Katolička crkva danas ženama priznaje da su jednakovrijedne, ali ne i ravnopravne. Zašto? Zato da se održe crkvene strukture koje bi moglo dovesti u pitanje priznanje pune ravnopravnosti žena. Treba li se za time povoditi i društvo? Ali dovođenje u pitanje rodnih stereotipa nije samo spojivo s kršćanstvom, ono je primaran kršćanski zahtjev! To znači vratiti religiju njoj samoj. Vratiti se na biblijske izvore prema kojima je žena poput muškarca: čovjek, slika Božja. Vratiti se na shvaćanje da je i ženi i muškarcu povjerena briga za ovaj svijet, da oboje imaju razum i slobodnu volju te da su kao osobe pozvani na suradnju. Katolička crkva odbacuje koncept roda i inzistira na neodvojivosti spola i roda, ali podsjetimo: ona i sama rabi rod i razlikuje pojmove spol i rod. Redovnice, primjerice, u molitvi vjernika ponavljaju zaziv: »Pogledaj, Gospodine, sinove svoje«. Iako su žene, liturgijske knjige nalažu im da pred Bogom stoje kao sinovi i da mu se obraćaju u muškom rodu. Onima koji takve molitve dovode u pitanje odgovara se: to su feminističke zablude. I sam je Ivan Pavao II. odvajao spol i rod. Crkvu je tako podijelio na mušku, petrovsko-apostolsku (predstavlja je hijerarhija) koja vodi i podučava i na žensku, marijansku, koja sluša i slijedi. A u ženski, marijanski dio Crkve pritom ne ulaze samo žene, već i laici muškoga spola. I tako, umjesto da se u nas raspravlja o rodu i na taj način upozorava na razlike društvenog položaja žena i muškaraca, govori se o »rodnoj ideologiji« kojoj antirodni autori proizvoljno pridaju raznorazna značenja. Ustrajnim ponavljanjem istih fraza iz propagandne literature, upisuju u pojmove rod, rodno osviještena politika i rodna jednakost što god žele, od prava žena na pobačaj do pedofilije, optužujući sve koji koriste pojam rod da su zagovornici »rodne ideologije«, pošasti gore od nacizma i socijalizma zajedno. Svrha je – kako pokazuju sociološke analize tog pokreta – stvoriti moralnu paniku i homogenizirati građanstvo u borbi za neke sasvim druge ciljeve.

Antirodni pokret ima snažan utjecaj i u Vatikanu Istim postupcima služi se antirodni pokret i u nekim drugim zemljama. Primjerice, u Francuskoj desne stranke tom temom nastoje pridobiti imigrante koji su konzervativni a tradicionalno glasaju za lijeve opcije. U Mađarskoj se ista tema koristi protiv imigranata: svjetski lobiji navodno promoviraju homoseksualnost kako bi demografska slika bila što lošija. Onda će se morati prihvatiti imigrante što će voditi propasti nacije. Antirodni pokret ima snažan utjecaj i u Vatikanu preko pojedinih kardinala iz Papinskog vijeća za obitelj. To, međutim, ne znači da ga podržavaju svi katolički biskupi, osobito pak ne teolozi. U Hrvatskoj antirodni pokret prihvaćaju i crkvena hijerarhija i teolozi. No, znaju li oni doista što je pravi karakter tog pokreta i zašto ga prihvaćaju? I zašto prešućuju da je Sveta Stolica sudjelovala u izradi nacrta Istanbulske konvencije te da su, primjerice, Radio Vatikan i vatikansko glasilo Osservatore Romano 2014. pozdravili stupanje Konvencije na snagu u Italiji kao »korak naprijed u zaštiti žena«? Antirodni autori u isti koš trpaju rodne teorije i rodno osviještenu politiku premda među njima postoji razlika i predstavljaju ih kao urotu oligarha ne bi li uništili naciju, kršćanstvo, obitelj. Ništa nije dalje od istine. Rodne studije ne zanima proizvodnja »novog čovjeka« niti stvaranje »novog identiteta«, one analiziraju postojeće rodne odnose. Reći da je i spol zapravo rod ne znači nijekati naše fizičko tijelo, već upozoriti da tumačenje tog tijela ovisi o našem prethodnom znanju. Rodno osviještena politika znači da se pri svakom planiranju, provođenju i vrednovanju bilo koje društveno-gospodarsko-političke akcije uzimaju u obzir situacije i potrebe žena i muškaraca te da ih se provodi imajući na umu promicanje njihove ravnopravnosti. I ta se politika ne odnosi samo na žene, nego i na muškarce. Takvu je politiku pohvalila komisija »Justitia et pax« Njemačke biskupske konferencije kao biblijsko-teološki utemeljenu. Dakle, u društvenim i humanističkim znanostima riječ 'rod' rabi se da bi se ukazalo na različitu količinu moći koju imaju muškarci u odnosu na žene. Slično je i u teologiji, gdje se i Bibliju tumači pod rodno pravednim vidom. Ne zastupa se, dakle, nikakva ideologija, već se propituju rodni stereotipovi koji uzrokuju neravnopravnost žena i muškaraca. Istanbulsku konvenciju vjerojatno ćemo ratificirati. Rod će se i dalje, neovisno o njoj, rabiti u znanosti, rodne teorije i dalje će problematizirati nejednak društveni položaj muškaraca i žena, država će se morati baviti pravima manjina različite seksualne preferencije. Od svega toga neće moći pobjeći ni Katolička crkva. Rješenje, stoga, nije niti huškanje, niti stvaranje moralne panike, niti trpanje svih današnjih problema u koš »rodne ideologije« kao kakve đavolske rabote. Rješenje bi danas, u 21. stoljeću, morala biti argumentirana rasprava u čijem bi središtu, i s humanističkog i s vjerskog stajališta, bilo dobro ljudske osobe i uklanjanje diskriminacije po bilo kojoj osnovi jer ona se, prema konstituciji Gaudium et spes br. 9 Drugog vatikanskog sabora, protivi Božjoj nakani. Izvor: novilist.hr Piše: Junija Horvat