Bh. povorka, bh. tradicija

Bh. povorka ponosa, kroz pet godina postojanja, nije postala samo godišnji događaj, postala je politički čin, prostor otpora, zajedništva i nade. Ove godine, pod sloganom „Ljubav je zakon“, povorka je još jednom pokazala svoju snagu, ali i podsjetila da prava i sloboda LGBTI+ osoba u Bosni i Hercegovini još uvijek nisu zagarantovani.

Razgovarali smo s članicama Organizacionog odbora, Enom i Jelenom i Lejlom, koje su podijelile svoje utiske o ovogodišnjoj povorci, razvoju pokreta, ličnoj motivaciji i važnosti zajednice.

Kako si zadovoljna ovogodišnjom Bh. povorkom ponosa?

Ena: „Ovogodišnjom Povorkom ponosa sam zaista zadovoljna, i to na više nivoa. Prije svega, jer smo uspjeli kreirati siguran prostor u kojem su ljudi iz zajednice mogli slobodno izraziti svoje identitete, emocije i pripadnost, bez straha i bez skrivanja. To nije mala stvar u zemlji kakva je Bosna i Hercegovina, gdje LGBTI+ osobe svakodnevno žive u atmosferi nasilja, omalovažavanja i ignorisanja.

Posebno mi je bilo važno vidjeti koliko je ove godine bilo različitih ljudi – i mladih, i onih starijih, i onih koji su možda prvi put došli, ali i onih koji dolaze iz godine u godinu. Slogan ‘Ljubav je zakon’ jako dobro je opisao duh ovogodišnje Povorke.“

Jelena: „Ovogodišnja povorka definitivno je pokazala zašto je važno da i dalje kontinuirano budemo tu, izlazimo na ulice i ukazujemo na nejednakost koju svakodnevno živimo. Iako pet godina marširamo, još nismo vidjeli institucionalne pomake koji bi zaista olakšali svakodnevicu LGBTI+ osoba. Ponosna sam na svaku osobu koja je izašla i podržala protest. Nadam se da ćemo ovaj kontinuitet održati sve dok naši zahtjevi ne budu ispunjeni.“

Lejla: „Svaka povorka je važna, naročito danas, kada fašizam više nije ni prikriven. Zadovoljna sam što i dalje istrajavamo i organizujemo šestu godinu zaredom. To je u ovom društvu, gdje se na LGBTI+ osobe i dalje gleda s prezirom, veliki uspjeh.“

Kako ti vidiš razliku između prve Bh. povorke i ove posljednje?

„Prva Bh. Povorka ponosa predstavljala je ogroman pomak – po prvi put smo ujedinjeno izašli na ulice i jasno izrazili nezadovoljstvo nasiljem koje doživljavamo, čak i unutar vlastitih porodica. Ona je bila osnažujući čin, ali i politički. Ipak, iako su vidljive promjene na društvenom nivou, u zakonodavnom smislu i dalje ostajemo nevidljivi_e. Uklanjanjem termina ‘rodni identitet’ iz zakona dodatno se umanjuje naša zaštita. Borba još nije gotova“, govori Jelena.

Često se kaže da je Povorka dovela i Mjesec ponosa u BiH. Kako doživljavaš tu izjavu?

Ena: „Slažem se s tom izjavom. Povorka je otvorila vrata za vidljive LGBTI+ događaje – izložbe, razgovore, filmove, umjetnost. Prije toga, sve je bilo zatvoreno, skriveno. Ali želim naglasiti da uz Povorku postoji i ‘druga scena’, jednako važna – poput Kvirhane u Sarajevu i Tuzli, koja nije nastala iz povorke, nego iz stvarne potrebe zajednice. Ti prostori možda nisu na billboardima, ali su ključni za osjećaj sigurnosti i pripadnosti. Povorka i podzemna scena se hrane jedna drugom – oba su načina otpora.“

Kako se organizacija povorke mijenjala kroz godine i kakva je saradnja s institucijama danas?

Lejla: „Iza nas je mukotrpan put. Šest godina pokušavamo institucijama objasniti da povorka, iako šarena, nije zabava nego politički protest. Saradnja je promjenljiva – ovisi o izborima, kontekstu, pojedincima u institucijama. To govori o krhkosti sistema i o nesigurnosti u kojoj radimo. Međutim, najveća podrška dolazi iz zajednice – od ljudi, drugarstva i prijateljstva unutar odbora. To je naša ‘caka’. Ove godine smo to dosegnuli kao nikada prije, i to me preplavilo ljubavlju.“

Šta te motivisalo da se priključiš Organizacionom odboru?

Jelena: „Vidljivost povorke imala je veliki uticaj na moje razumijevanje diskriminacije. To nije pitanje samo LGBTI identiteta, već i invaliditeta, roda, siromaštva, rase. Osjećaj povezivanja unutar zajednice, stvaranje sigurnog prostora – sve to me pokrenulo. Kao feministkinji, važno mi je boriti se protiv svih oblika represije, posebno sada, kada sve češće svjedočimo selektivnom poštovanju ljudskih prava, pa čak i njihovom ukidanju.“

Koju poruku želiš poslati LGBTI+ osobama koje i dalje žive u strahu i nisu u mogućnosti da javno izraze svoj identitet?

Ena:„Njihova hrabrost ne zavisi od vidljivosti. Preživljavanje u zemlji poput naše je već borba. Mnogo ljudi sebi zamjera što nisu ‘out’, ali ne postoji jedan ispravan način da budeš LGBTI+ osoba. Mi koji izlazimo to radimo i za njih, kao što su nekada drugi to činili za nas. Ako ikada osjete da žele da se pokažu – bit ćemo tu. Ako nikada ne dođe taj trenutak – i to je u redu. Njihov identitet je stvaran. Njihova ljubav je stvarna. Njihov život je vrijedan.“

Koju poruku bi uputila osobama koje razmišljaju da se pridruže Organizacionom odboru naredne godine?

Jelena:„Važno je da znamo zašto se borimo i da nikada ne odustanemo – ni od ciljeva, ni od svojih identiteta, sa ili bez odobrenja društva. Život u ‘četiri zida’ nije stvaran život. Hrabrost i autentičnost su ključ. Samo tako nas oni koji nas ne razumiju mogu shvatiti na ljudskom nivou.“

Lejla: „Vrijeme je da pređete taj korak. Ako sada ne osjećate posljedice rasta fašizma i kapitalizma, uskoro hoćete. Ovo nije samo poziv na učestvovanje na povorci – ovo je poziv na kolektivni otpor. Ipak, ako ništa drugo, dođite i osjetite tu nevjerovatnu pozitivnu energiju koju stvaramo svi zajedno.“

Kako vidiš izjavu: „Bh. povorka ponosa je sada tradicija u BiH“, i šta bi to moglo značiti za zajednicu?

Ena:„Za mene, ta rečenica nosi težinu i odgovornost. Povorka kao tradicija znači da više ne počinjemo ispočetka – postali smo konstanta, ne incident. To znači da nas institucije, mediji i društvo sve više prepoznaju. Za zajednicu, to znači sigurnost, ostavljanje tragova i prostor da nove generacije sanjaju slobodnije. To je i poruka otpornosti – da nas nisu slomili. U zemlji poput ove, to je ogromna pobjeda.“

Ove godine se govorilo da su žene činile većinu Organizacionog odbora. Kako je to uticalo na tim i atmosferu?

Lejla: „Tako se desilo. Poziv za rad u odboru je otvoren za sve, ali ove godine je ostalo 12 žena koje su zaista radile. Uvele smo pravilo – ako ne učestvuješ aktivno, onda ne pripadaš kolektivu. I to je dovelo do tima koji funkcioniše na bazi poštovanja, odgovornosti i solidarnosti. Energija je bila nevjerovatna – opuštena, pozitivna. Bilo mi je zadovoljstvo biti dio toga.“

Zaključno: Bh. povorka ponosa kao tradicija

Bh. povorka ponosa danas stoji kao stub borbe za prava LGBTI+ osoba u Bosni i Hercegovini. Ali kako Ena i Jelena jasno pokazuju – to nije samo šetnja. To je i borba protiv institucionalne pasivnosti, i stvaranje sigurnih prostora daleko od reflektora. To su underground žurke i formalne manifestacije, to je i tihi otpor i javni protest. To je zajednica.

Tradicionalno, ali ne konvencionalno. Ponosno, ali ne bez bola. Vidljivo, ali i dalje nedovoljno zaštićeno. Zato borba traje – i nastavit će sve dok svaka LGBTI+ osoba ne osjeti da ljubav jeste zakon.

Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.