U redu je biti kvir i biti dio tradicije Intervju sa Stašom Mirnić


Slika sa instagram profila @heruvimski


Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.


Staša Mirnić dolazi iz Ohio-a, Sjedinjene Američke Države. Rodila se u Americi, obrazovala u sferi umjetnosti, a u Bosnu, tačnije Bosansku Krajinu, dolazi jednom godišnje.

Na instagramu Staša ima preko sedamnaest hiljada pratitelja, a njene slike možete pronaći na profilu @heruvimski.

„Koristim naše narodnje nošnje kao način povezivanja. Bosna i nema toliko zastupljen vizeulni aspekt umjetnosti, bar ne u tolikoj mjeri kao Hrvatska i Srbija. Iako sam srpkinja, ipak sam iz Bosne, i sa tom zemljom se najviše povezujem. Jednostavno sam željela početi svoje putovanje sa svojim korijenjem, sa Bosanskom Krajinom. To je najlakše bilo sa narodnim nošnjama, vezovima, i stilovima. To znanje sam inkorporirala u svoju umjetnost i to se pretvorilo u nešto mnogo veće, što nisam očekivala. Na početku sam mislila kako će to samo biti zabavan način da istražim svoje porijeklo i podijelim to sa ljudima kojima je možda stalo do toga, ali ubrzo su većinu moji pratitelja činili slaveni, što mi je bilo smiješno, ali to je neki prvobtni razvoj događaja“

Svakako smo morali upitati i kako je došlo do toga da baš ovaj vid umjetnosti postane način izražavanja i slavljenja vlastitog korijenja i kulture. Staša kaže kako je pohađala umjetničku školu od četvrtog razreda, i nastavila je taj put do fakulteta. Oduvijek je željela biti ilustrator, i imalo je smisla spojiti tu želju sa onim što je poznavala i voljela, i stvoriti nešto poprilično unikatno. Postoji dosta slavenskih umjetnika, ali većinom su to istočnoslavenski motivi koji se pojavljuju, pa je odlučila, pošto ju je već zanimala historija, predstaviti nešto južnoslavensko.

Kako je međutim uspjela spojiti dvije suprotstavljene strane, slavenstvo i historiju, sa kvir zajednicom (jer ipak dosta njenih radova su LGBT parovi u tradicionalnim nošnjama)?

„Porodica mi često govori da prestanem, iako me jako podržavaju, često se brinu kada vide količinu mržnje u komentarima. Ipak, neću reći da je to dužnosti, ali kao osoba iz dijaspore, smatram kako je značajno raditi to što radim. Ideja je došla kada sam na Twitteru vidjela kako je jedna osoba objavila sliku lezbejskog para u narodnoj nošnji, i odlučila sam, želim uraditi nešto takvo, ali za nas.“

Tu je počela inspiracija, da se stvori nešto, i kao biseksualna žena, koja želi biti predstavljena, odlučila je nacrtati dvije žene u narodnoj nošnji Zmijanjske oblasti (UNESCO je Zmijanski vez uvrstio na listu zaštićenih nematerijalnih vrijednosti). Pošto je ovaj crtež odlično prošao, shvatila je kako postoji mnogo ljudi, mnogo različitih kulturnih nasljeđa na našim prostorima koji se mogu predstaviti. Smatra kako je za nju pozitivna podrška daleko nadjačala negativne komentare, i kako je dovoljno emotivno jaka da ih ne shvati pretjerano ozbiljno.

„Ljudi su mi se javljali sa porukama kako se osjećaju viđeno, i kako ih to čini sretnim, i zato je vrijedilo napraviti sve što sam napravila. Što mi više ljudi govore da predstavim određenu regiju Balkana, to više učim, kroz potrebu ljudi da budu predstavljeni.“

Što se tiče najbližeg okruženja, tačnije porodice, Staša kaže kako najviše razumijevanja i prihvaćanja dobija od strane svoje sestre i majke. To joj daje dodatnu sigurnost u vezi njene umjetnosti, jer je odgojena na način da ljude voli i poštuje ukoliko su dobre osobe, bez obzira na to da li su dio određene etničke skupine, dio LGBT zajednice, ili bilo šta slično.

Što se tiče poruka i komentara koje dobija, kaže da joj najviše znači kada ljudi koji su odbačeni od strane porodice ili zajednice, kažu kako se osjećaju predstavljeno i viđeno kroz njen rad.

„Kvir balkanci se često osjećaju ne-balkanski, i baš zato mislim da je bitno predstaviti ih na ovaj način, jer u redu je biti kvir i dio tradicije.“

Balkanci često vole reći, naročito oni stariji, kako „toga“ nije bilo „u njihovo vrijeme“ i kako je to taj strašni Zapad nekako podmetnuo jadnom narodu.

„Slično sam razgovor imala sa rođakom. Slično je razmišljao, ali je jako otvoren i spreman slušati, i često me pita o tim stvarima. Ja mislim da je ta teza kako kvir ljudi nisu postojali netačna, jer kvir ljudi su postojali, ali nisu javno postojali. Religija je to zabranjivala, i ljudi su bili kažnjavani, a niko ne želi biti kažnjen. Zato nisu bili iskreni u svojim identitetima. Dakle iali smo kvir pretke, koji su se morali kriti, jer nisu imali druge opcije, morali su imati porodicu i nastavljati lozu. Također, nema niko ko zna svaku osobu u historiji pa da može reći kako kvir ljudi nisu postojali. Historijski, vjerovatno iz razloga koje sam spomenula, kvir ljudi i ne bi bili zabilježeni.“

Razgovarali smo i o budućim idejama. Staža trenutno radi na sklapanju „zina“ jer, kako kaže, jako puno je naučila o narodnim običajima i nošnjama, i općenito historiji, koja na kraju nije dio ilustracije. Zato želi stvoriti određenu knjigu u kojoj će biti sadržane i ilustracije, ali i historija, brojne reference i historijski detalji.

„Vizuelno i edukativno iskustvo“ jednostano kaže Staša.

Za kraj, morali smo tražiti poruku i komentar za sve naše čitaoce, i dobili smo sljedeći odgovor:

„Budite ponosni, budite sigurni i čuvajte se, pokušajte doprinjeti kvir zajednici koliko god možete, kako bi pomogli sima koji nemaju prostora da budu ono što jesu.“


Autor: Kemal Alijagić


Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.


  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram