top of page

Rad, jedinstvo i sestrinstvo u ženskim časopisima AFŽ-a


Skriveni rad - U jednom novijem istraživanju bavila sam se časopisima u periodu socijalizma, a nešto ranije sam objavila i tekst o odnosu medija u socijalizmu i postsocijalizmu, gdje izlažem tezu da postsocijalizmu u našem kontekstu odgovara postfeminizam. U socijalističkoj zemlji kakva je bila Jugoslavija imali ste poseban odnos prema radu, gdje se izdvaja časopis Nova žena, kaže na početku razgovora za Oslobođenje Majstorović. “Zamislite da na drugoj stranici ženskog časopisa ugledate naslov ‘Kada kraj beskrajnog radnog dana?’. Danas to sigurno neće vidjeti”. Između socijalističkih i postsocijalističkih ženskih časopisa tako zjapi ambis u kojem je nestala sva radna i porodična problematika svakodnevnice, jer je “rad potpuno skriven”. - Radom se smatra samo kreativni rad. Pišu se priče o onima koje rade nešto lijepo u okviru kreativnih industrija, čime je rad potpuno estradiziran, a sve se više insistira na izgledu žene, koja mora izgledati na ovaj ili onaj način. Rad je time sklonjen, naročito teški fizički rad, priča Majstorović. U tom smislu se promoviraju profesije koje rade “glamurozne žene” kao što su PR menadžerice, fotografkinje, modne kreatorke. Teško je vidjeti “žene koje se bave svakodnevnim poslovima”, a zasigurno se ne piše ni o radnicama u fabrikama, buticima ili, naprimjer, medicinskim sestrama, radnicama na pijaci. U takvoj štampi nema ni žena koje govore o “žongliranju između privatnog i javnog života” na način kako se to pisalo nekad. Međutim, u časopisima se pred ženu postavlja jedna druga vrsta zahtjeva. - Imate imperativ da žena ne smije da bude zapuštena. Posebno je zanimljiv jedan novi izraz koji se javlja na Zapadu, ali i kod nas, a u pitanju je pridjev “effortless” koji prevodimo kao “neobavezno”. Poenta je izgledati kao da ste se jutros baš takvi probudili i nešto tobože slučajno nabacili na sebe, bez nekog napora, a da se pritom podrazumijeva da imate sve one reklamirane proizvode, kreme i lakove za nokte, te da pratite modu, navodi Majstorović. Kada su u pitanju reklame, njihovo odsustvo je u ondašnjim časopisima, gledano iz današnje perspektive, vrlo upadljivo. Majstorović izdvaja dvije do tri reklame u svakom broju, uglavnom za “dezodorans, kremu, veš-mašinu, pastu za zube”. - Ovo poređenje nam pokazuje jednu veliku promjenu u smislu vrijednosti, u smislu onoga što jeste i što nije u prvom planu, smatra Majstorović. No ne treba pomisliti, upozorava ona, da su listovi socijalističke ere bili apsolutno progresivni - naprotiv. “Iako tamo vidimo početke razbijanja tabua, priču o, primjerice, razvodu ili o neplaćenom kućnom radu, te čuvanju djece uz posao, postoje i brojni patrijarhalni tekstovi koji savjetuju žene, naprimjer, da mužu oproste malu avanturu. Urednička politika je tako nalagala”, objašnjava Majstorović. Majstorović je veliki dio svoje akademske karijere izgradila na feminističkim i rodnim studijima. Pitamo: možemo li dati neki generalan sud o tome kako bosanskohercegovačka žena vlastitu ulogu vidi danas? - Kada govorite o ženi u BiH, uvijek govorite o ženama iz različitih društvenih klasa i slojeva. Na jednoj strani su žene u Banjoj Luci i Sarajevu koje se oblače po posljednjoj modi, imaju najnovije parfeme, jedu vani i imaju kućne pomoćnice. Žene sa sela, naprimjer, upravo ovog gdje smo radili istraživanje, pokazale su nam kako često i ne znamo kako se živi dvadesetak kilometara dalje od nas. Tamo smo upoznali žene koje su se udavale sa četrnaest godina, rađale djecu, postajući na svaki mogući način deprivilegovane, lišene obrazovanja. U razgovoru sa njima naučili smo da u tom zaseoku nije bilo puta do škole, što nam govori, dakle, da je tim ženama strukturalno bilo uskraćeno obrazovanje, priča Majstorović. Upravo je zahvaljujući državnom i strukturalnom ustrojstvu, ženama put do obrazovanja bio načelno zagarantiran, iako je škola bila udaljena dvadeset kilometara. Stoga i ne čudi što su udajom skraćivale tu razdaljinu.


Samomržnja margine Majstorović dodaje da je najhitnije upravo stalno upozoravati i mijenjati strukture. - Ako želimo mijenjati nešto, moramo mijenjati strukture i dominantne diskurse. Same žene često reproduciraju patrijarhat, odbijaju solidarnost. Ponekad čak mrzimo jedne druge onime što se zove “samomržnja margine” i u tome preuzimamo jedan muški obrazac, umjesto da radimo na ostvarivanju solidarnosti i empatije, navodi Majstorović. Majstorović je u svom tekstu ponovno otkrila priče o progresivnim ženskim figurama, podsjetivši na čuvene Banjalučanke, majku i kćerku Vahidu i Ćamilu Maglajlić, vodeće figure u širenju ideja NOB-a, potom na Raifu Ćorbegović koja je bombe krijumčarila u dječijim kolicima, neimenovane muslimanke koje su letke rasturale pod zarovima. I to sve u “sestrinstvu i jedinstvu” sa Srpkinjama i Hrvaticama, kako nam poručuje “Nova žena”, zasnivajući “ideološku matricu za gradnju novog zajedništva” kroz rad i stradanja, “pohod protiv nepismenosti”. “Drugovi” su veoma brzo, gašenjem AFŽ-a, stavili tačku na revolucionarni dio ženske historije u Jugoslaviji. No da li je moguće danas zamisliti takvu vrstu časopisa za žene, u kojem će se rad problematizirati, a ne skrivati, a promovirati vrijednosti solidarnosti? - Naravno, kaže Majstorović. “Uvijek mogu zamisliti i zamišljam bolju i drugačiju budućnost, jer bez elastičnosti političke imaginacije nigdje nećemo stići”. Izvor: oslobođenje.ba

Comments


bottom of page