Kako država tretira manjine, tako tretira i sebe

Drugi dio

piše Emina

Postoji jedna stvar koju često zaboravljamo kada govorimo o pravima LGBTI+ osoba. Ovo nikada nije samo pitanje LGBTI+ osoba. Način na koji jedna država tretira svoje manjine govori mnogo više o toj državi nego način na koji tretira većinu. Većini je lako garantovati prava. Većina ima brojnost, političku moć, društvenu prihvaćenost i institucije koje su najčešće već oblikovane prema njenim potrebama. Pravi test demokratije počinje onda kada treba zaštititi čovjeka koji nije većina. Onoga ko je drugačiji. Onoga ko nije popularan. Onoga čije pravo većina možda čak ni ne razumije. Jer ako je država spremna jednom dijelu svojih građana reći da njihova porodica vrijedi manje, da njihova ljubav ne zaslužuje pravno priznanje, da njihov identitet nije dovoljno vrijedan zaštite ili da se njihovo okupljanje može zabraniti čim postane politički neugodno, zašto mislite da će se ta država zaustaviti baš na njima?

Ako danas država može ukinuti slobodu nekome koga ne volite, sutra može ukinuti slobodu vama. Ako danas prihvatite da se jednoj manjini može ograničiti pravo na okupljanje zato što vam njihov skup smeta, sutra će neko pronaći razlog da zabrani vaš protest. Ako danas smatrate da država treba odlučivati koja porodica zaslužuje prava, sutra će možda odlučivati kako treba izgledati vaša. Ako danas opravdavate diskriminaciju jer se ne odnosi na vas, zapravo ste samo pristali na princip po kojem vlast može odlučiti čija su prava dovoljno važna da ih poštuje. A tada više ne govorimo o LGBTI+ pravima. Govorimo o vašim pravima.

Ako živite u BiH, već znate kako izgleda kada sistem kaže „ne može“

Posebno je neobično slušati ljude u Bosni i Hercegovini kako sa nevjerovatnom lakoćom zagovaraju uskraćivanje prava drugima. Jer teško da postoji odrasla osoba u ovoj zemlji koja barem jednom nije osjetila kako izgleda kada joj sistem nešto nepravedno uskrati. Možda ste čekali mjesecima na zdravstvenu uslugu na koju imate pravo. Možda niste dobili posao zato što niste imali „nekoga svog“. Možda ste gledali kako neko drugi prolazi preko reda. Možda vam je administracija mjesecima prebacivala jedan papir iz kancelarije u kancelariju. Možda ste morali dokazivati pravo koje vam već pripada. Možda ste protestovali jer vas vlast nije čula. Možda ste otišli iz ove zemlje zato što ste zaključili da vam ona ne omogućava dostojanstven život. Možda ste samo jednom stajali pred šalterom dok vam neko potpuno nezainteresovano objašnjava da „takva je procedura“. Kako god izgledalo vaše iskustvo, gotovo sigurno znate osjećaj kada imate utisak da je sistem napravljen protiv vas.

I budimo iskreni: nije bilo lijepo. Niste tada govorili: „Nema veze, većina drugih građana ovo pravo ima.“ Niste bili zadovoljni time što je nekome drugome dobro. Željeli ste da ono što pripada drugima pripada i vama. Zašto je onda tako teško isti princip primijeniti kada se radi o nekome drugom?

Kako se usuđujemo tražiti manje prava za druge?

Ako ste ikada osjetili nepravdu na vlastitoj koži, kako se onda usuđujete tražiti da je država proizvede za nekog drugog? Kako možete biti bijesni kada institucija vama uskrati pravo, a istovremeno tražiti da istospolnom paru država uskrati pravo da njegova zajednica uopšte pravno postoji? Kako možete zahtijevati slobodu govora kada govorite vi, a tražiti zabranu kada govori neko ko vam se ne sviđa? Kako možete protestovati protiv korupcije, nepotizma, nepravde i diskriminacije, a zatim reći da je sasvim uredu da se diskriminacija zadrži samo za jednu grupu ljudi? Pravo nije privilegija koju dijelimo ljudima koje smatramo dovoljno simpatičnim. U tome je cijela poenta.

Ljudska prava nisu nagrada za ponašanje. Nisu priznanje koje većina dodjeljuje manjini.

I nisu torta od koje će vama ostati manje ako neko drugi dobije svoje parče. Ako istospolni par dobije pravno priznanje svoje zajednice, vaš brak nije ništa manje vrijedan. Ako trans osoba može dobiti dokumente koji odgovaraju njenom identitetu, iz vaših dokumenata ništa nije izbrisano. Ako LGBTI+ osobe mogu sigurno prošetati gradom, vama nije oduzeto pravo da hodate istim ulicama. Tuđu slobodu ne plaćate vlastitom.

Društvo u kojem je dobro samo većini nije dobro društvo

Možemo govoriti o ekonomskim indikatorima, prosječnim platama, infrastrukturi i rastu BDP-a. Sve je to važno. Ali teško je govoriti o uspješnom, sretnom i slobodnom društvu ako dio njegovih građana mora svakodnevno procjenjivati koliko sebe smije pokazati da bi ostao siguran. Sreća jednog društva ne ogleda se samo u tome koliko dobro žive oni koji se savršeno uklapaju. Ogleda se i u tome koliko sigurno žive oni koji odstupaju od većine. Koliko je sigurna žena koja prijavljuje nasilje. Koliko je sigurna osoba s invaliditetom kada treba pristupiti javnoj instituciji. Koliko je siguran Rom kada traži posao ili stan. Koliko je siguran povratnik tamo gdje predstavlja manjinu. Koliko je sigurna LGBTI+ osoba kada drži partnera za ruku. Jer država koja nauči da neke građane može tretirati kao manje vrijedne ne razvija tu sposobnost samo za jednu skupinu. Ona razvija mehanizam. A mehanizmi represije rijetko ostanu rezervisani samo za ljude koje smo prvobitno odlučili ignorisati.

Zato borba za LGBTI+ prava nikada nije samo borba LGBTI+ zajednice. To je borba za princip da država ne smije birati koji građani zaslužuju punu slobodu. I možda upravo zato na Rainbow Map ne bismo trebali gledati samo kao na mapu LGBTI+ prava. Možda je to, na neki način, i mapa kvaliteta naših demokratija. Jer pitanje nije samo: koliko je dobro biti LGBTI+ osoba u ovoj državi? Pitanje je i: Kakva je to država ako joj nije dobro biti ono što jesi?

Šta nam zapravo nedostaje?

Ni ovdje ne moramo izmišljati rješenja. ILGA-Europe za Bosnu i Hercegovinu navodi vrlo konkretne preporuke: potrebno je proširiti antidiskriminacijsku zaštitu u oblasti obrazovanja, omogućiti registrovano partnerstvo za istospolne parove, zabraniti prakse konverzije i reformisati postupak pravnog priznanja roda tako da bude pravičan, transparentan i usklađen s evropskim standardima ljudskih prava. Ništa od toga nije revolucionarno.

Ne traži rušenje ustavnog poretka. Ne traži ukidanje porodice. Ne traži da bilo ko postane gej. Traži samo da ljudi koji već žive u ovoj državi budu jednaki pred njenim zakonima.

Problem je što ni Sarajevo nije Madrid

Volimo gledati prema najgorima. Pogledamo Rusiju. Pogledamo Tursku. Pogledamo Bjelorusiju. I kažemo sebi da kod nas ipak nije tako. I nije. Ali možda smo se previše navikli da vlastiti napredak mjerimo prema onima koji su gori od nas.

Zašto se ne bismo uporedili sa Španijom? Zašto pitanje nije kako da preteknemo državu koja ima 5%, nego kako da sustignemo onu koja ima 89%? Španija nije savršena. Ni prvo mjesto na Rainbow Mapu ne znači da LGBTI+ osoba u Madridu nikada neće doživjeti nasilje, diskriminaciju ili govor mržnje. ILGA-Europe izričito upozorava da pravna jednakost i svakodnevno iskustvo nisu ista stvar. Ali postoji ogromna razlika između društva u kojem diskriminacija postoji uprkos sistemu koji je pokušava smanjiti i društva u kojem sam sistem odbija priznati da dvije osobe koje žive zajedno dvadeset godina predstavljaju porodicu. Bosna i Hercegovina danas je negdje između. Dovoljno dobra da možemo pokazati na Rusiju i reći: „Vidite da može gore.“ Ali nedovoljno dobra da pogledamo prema Madridu i kažemo da smo uradili ono što smo mogli. Možda je zato najvažnija lekcija ovogodišnje Rainbow Mape upravo to da položaj LGBTI+ osoba nije slučajnost.

Španija je na prvom mjestu zbog odluka koje je donosila. Rusija je na posljednjem zbog odluka koje je donosila. A 27. mjesto Bosne i Hercegovine također je rezultat odluka koje donosimo i onih koje već godinama odbijamo donijeti. Problem nije samo što Sarajevo nije Madrid. Problem je što se prečesto ponašamo kao da nema razloga da to ikada postane.