top of page

Djevojke, djevočice i žene: timeline kroz obrazovni sistem u bh. društvu

''Šta bismo s mladošću

Kada bismo je ponovo

Neokrnjenu, mladu dobile?

Šta bismo sa životom,

Mogućnošću ispočetka?

Da li bismo je smotale u cigaretu

I popušile... gledajući dim?

A zatim, kao dobre prijateljice,

Plakale i smijale se,

Smijale se i plakale zajedno.''


Ovo su riječi Bisere Alikadić, bosanskohercegovačke pjesnikinje, spisateljice i autorice.


U poeziji Bisere Alikadić, ženska genealogija je genealogija ljubavi prožeta spojem erosa i humora. Započela sam članak sa riječima Bisere čiji nadasve kompleksni umjetnički izrazi bivaju isprepleteni ženskom autentičnom emotivnošću, nošenja sa patnjom i ljubavne žudnje prema muškarcu. Rad Bisere Alikadić je bio temelj za razvoj književnosti u bosanskohercegovačkom društvu koji govori o ženskom identitetu, naslijeđu i seksualnosti. Svojim radom izborila se za mjesto autorica u bosanskohercegovačkoj književnosti, služeći kao pomen na put koji je duži, a koraci tromiji i kraći usljed patrijarhalnog motiva koji vlada bosanskohercegovačkim područjem.



Hadži Staka Skenderova: prva bosanska učiteljica


Među prvim obrazovanim ženama na području Bosne i Hercegovine smatra se Staka Skenderova, žena porijeklom iz Prijepolja, koja je svoj život posvetila borbi za emancipaciju žena u tadašnjem društvu. Inicijalna vizija Stake je bila otvaranje obrazovne institucije za djevojčice, što joj je i pošlo za rukom. O veličini Stakinog poduhvata govori podatak da je u tadašnjem periodu svega 3% žena bilo pismeno usljed odvajanja od apsolutizma vezanim za period Osmanske imperije. 1858. godine biva otvorena prva obrazovna institucija za djevojčice, koja ispočetka nije naišla na razumijevanje od strane roditelja djevojaka. Međutim, uprkos malom broju djevojčica koje su započele svoje školovanje u školi, Skenderova je nastavila sa svojim radom. Staka Skenderova je bila samouka žena koja je vidjela jezik kao moćno sredstvo, te se odlučuje naučiti tri jezika: turski, grčki, i ruski. Udruženim snagama sa Topal-Osman pašom, vezirom Osmanskog carstva u Bosni I Hercegovini u periodu od 1861. do 1869. godine osigurava djevojčicama literaturu i odjeću. Školu su pohađale i njegove dvije kćerke. Sultan Abdulaziz čuvši o ovome poziva Staku na prijem, što je ujedno i prvi poziv takvog oblika za jednu ženu iz Bosne i Hercegovine.




„Usred Sarajeva, gdje korov divljaštva raste bujno, nikla je jedna učiteljica, djevojka, po imenu Staka Skenderova, koja nam se čini kao Deifoba, koja u opustjeloj kakvoj pećini proriče usamljenih glasova žive istine. Ta usamljenica u pustinji, progonjena po neizobraženom općinstvu, sama otvori djevojačku učionicu.“, riječi su jednog stranca koji je putovanjem kroz Sarajevo 1868. godine ostao oduševljen Stakinim poduhvatom. Djelo i lik Stake nijednog stanovnika niti prolaznika u Sarajevu nisu ostavljali ravnodušnim. Pored borbe za obrazovanje djevojčica, Staka se bavila i nizom socijalnih pitanja. Na sudovima je predstavljala siromašne Sarajlije, pomagala je zatvorenicima, pisala je pisma, molbe i žalbe gradskim vlastima, u svojoj kući je uvijek imala po dvije-tri siromašne djevojčice. Međutim, i pored čitavog poduhvata Stake Skenderove, u tadašnje vrijeme je od strane moćnika i većine stanovnika Sarajeva prozvana kao kaluđerica. Nerijetko je nosila mušku odjeću, konzumirala duhan i alkohol u lokalnim kafanama, posjećivala je crkvu, te je išla na hodočašće. Zbog ovoga je lik Stake Skenderove bio kontroverzan i nadasve prevelik zalogaj za jednu ženu iz tog perioda. Umrla je tako što su je pregazila zaprežna kola na Ilidži, a sahranjena je na pravoslavnom groblju na Koševu.

Gradu Sarajevo u kojem je provela čitav život i kojem je dala sve, još uvijek preostaje da se oduži za rad Stake.


Između 1889. i 1898. godine otvorene su tri više djevojačke škole pod državnom upravom. Stvorena su posebna odjeljenja i škole za žensku djecu kako bi pridobili stanovništvo, a naročito roditelje djevojaka za slanje svojih kćerki u odgovarajuće škole. Ženska učiteljska škola započinje sa radom 1911., što se ujedno i smatra najvećim pomakom u tadašnjem obrazovanju žena. Otvaranjem škole stiču se uslovi za dobivanjem budućeg učiteljskog ženskog kadra.  Početkom 20. vijeka Bosna i Hercegovina biva pod Austro-Ugarskom vladavinom, što sa sobom nosi znatne promjene u obrazovaju ženskog dijela stanovništva. Austrougarske vlasti su ulagale velike napore u povećanju broja državnih škola koje bi zamijenile crkveno-školsku, odnosno, vakufsko-mearifsku autonomiju. Njihovi napori su nailazili na otpor od stanovništva usljed brojne grupe stanovništva koja se oslanjala na tradicionalno-vjerski način života, naspram malobrojnog udjela stanovništva koji je pao pod uticaj evropskog građanskog društva. Poseban problem, kao i u prethodnim periodima, predstavljalo je obrazovanje žena. Konzervativni slojevi društva su se protivili slanju ženske djece u školu pozivajući se pri tome na vjerska i patrijarhalna načela. U gradskim sredinama su ovi napori urodili plodom, dok u ruralnim sredinama nailaze na otpor u provođenju novih mjera.  Početkom socijalističkog vida vlasti započinje pravi procvat u obrazovanju žena. Sada sekularna država, bez prisutnog ranijeg tradicionalnog i religijskog uticaja na vođenje vlasti, postavlja za cilj potpuno iskorjenjivanje nepismenosti među svojim stanovništvom. Nova vlast je intenzivno radila na emancipaciji žena u svim poljima, uključujući i obrazovanje, pravo glasa, radnička prava, te zdravstvenu zaštitu. Danas učestalo u publikacijama nailazimo na istomišljenike povodom vraćanja žena u privatni prostor i davanjem uloge aktivnost objekta nakon raspada Jugoslavije, dok sa druge strane nailazimo na  stavljanje muškarca u poziciju aktivnog subjekta.


Rodna statistika u Bosni i Hercegovini


Obrazovanje svakog_e pojedinca_ke je zagarantovano zakonima, Ustavom i Univerzalnom deklaracijom o ljudskim pravima. Ono ujedno predstavlja jedan od elementarnih uslova za ekonomsku neovisnost žena. Vodeći se statističkim podacima dobivenim Popisom stanovništva, domaćinstava i stanova iz  2013. godine, žene čine 50,9% cjelokupnog stanovništva. Prema istom popisu 4,8% cjelokupnog ženskog stanovništva je nepismeno, što je signifikantno veća stopa naspram 0,8% muške populacije. Upisanih studentica u visokoškolske ustanove akademske 2020/2021. bilo je 55.070, dok upisanih studenata je bilo 37.673. Međutim, ukoliko se vodimo podacima dobivenim od strane Agencije za statistiku Bosne i Hercegovine u Publikaciji ''Žene i muškarci u Bosni i Hercegovini'' iz 2022. godine za magistre/ice nauke i specijaliste/kinje kao i doktor/ice nauka, dobivamo sljedeće podatke: 2023 magistrica nauka (64%), 1120 magistara nauka (36%), 63 doktorice nauke (41%), 90  doktora nauka (59%) su stekli/e svoje zvanje. Uočavamo zid koji postoji u nastavku obrazovanja žena vodeći se statističkim podacima doktorskih studija, dok isti nije prisutan kod muškaraca.  Dalje što dobiveni statistički podaci iz Publikacije ''Žene i muškarci u Bosni i Hercegovini'' pokazuju jeste blagonaklonost žena ka određenim strukama. Glavni primjeri istog su: u obrazovnom sektoru preovladavaju žene sa 80%, u zdravstvu i socijalnoj zaštiti sa 75%, dok u informacionim i komunkacijskim tehnologijama čine tek 34%, te 42% u inžinjerstvu, proizvodnji i građevinarstvu.  Dostupnost adekvatnog obrazovanja i zaposlenja za samohrane majke, žene žrtve nasilja, mlade Romkinje, pripadnice LGBTI+ populacije su neke od problematika koje se nedovoljno spominju, pored same činjenice da je nedovoljno aktova ustupljeno ka njihovom rješavanju. Indikatori obrazovanja prema spolu iz 2020. godine pokazuju poražavajuće statističke podatke  o postignućima u visokom obrazovanju (procenat osoba starosti između 30 i 34 godine koje su uspješno završile tercijerno obrazovanje, tj. fakultete/akademije/univerzitete). Stopa zaposlenosti žena između 20 i 64 godine starosti prema podacima iz 2022. je bila 40%, dok kod muškaraca je ta stopa bila izrazito veća sa 65%. Udio žena koji je bio zaposlen na puno radno vrijeme sa malom djecom prema podacima iz 2022. godine bio je svega 42%.  Kada se usmjerimo na konkretne podatke o izabranim zastupnicima na državnom nivou vlasti, odnosno u Predstavničkom domu Parlamentarne skupštine Bosne i Hercegovine, vidimo da žene imaju samo 21,4% zastupničkih mjesta u poređenju s muškarcima koji čine preostalih 78,6%. U najvišem organu BiH, Predsjedništvu, nema niti jedne predstavnice. Od 12 gradova i opština u našoj zemlji, od ukupno 4076 ulica, samo njih 115 nosi ime po ženama.


Ono što nam prethodno pomenuta publikacija pokazuje jeste da donošenjem odluke za zasnivanjem porodice žene ne nailaze na pomoć institucija i države, već na produbljivanje njihove socijalne isključenosti i na otežavanje daljnjeg pronalaska zaposlenja u struci. Drugim riječima, odluka za zasnivanjem porodice po automatizmu nosi sa sobom kompromis oko profesionalnog i akademskog boljitka žene. Povrh svega, ukoliko govorimo o ženi koja je dio manjinske skupine, statistički podaci govore o prisutnoj još izraženijoj socijalnoj isključenosti.

Obrazovanje nije samo sticanje formalnog obrazovanja za struku za koju se određena jedinka opredijelila, obrazovanje je ujedno i pokazatelj uspješnosti društvenog procesa jedne zemlje. Segregacijom prilika među muškarcima i ženama za boljitkom u obrazovanju, smanjuje se ujedno i lični razvoj generalnog stanovništva koji je krucijalan za dostizanje prethodno pomenutog društvenog boljitka.


Sadejstvo feminističkog i LGBTI+ pokreta


Feminističke organizacije zajedno sa svojim predstavnicama/predstavnicima djeluju u cilju ukidanja prakse zaboravljanja doprinosa žena u bosanskohercegovačkoj kulturi, društvu i historiji. U tu svrhu djeluje i Tuzlanski Otvoreni Centar - nastojeći kroz svoj rad pridonijeti sjećanju i adekavtnom vrednovanju uspjeha žena u bosanskohercegovačkom društvu. Feminizam kao pokret nastavlja da postoji rame uz rame sa LGBTI+ aktivizmom, stavljajući u žižu svog djelovanja akte koji obezbjeđuju sigurno, inkluzivno i nediskriminatorno društvo bez obzira na rod, spol, vjeru, socijalnu klasu, niti seksualnu orijentaciju pojedinaca_ke koji_a ga čini. Sve veći fokus se pridaje pripadnicima i pripadnicama LGBTI+ populacije. Upravo za to su zaduženi napori uloženi od aktivista i aktiviskinja ispred feminističkih organizacija. Queer pokret danas, baš kao i pri začetku samog feminizma, učestalo se susreće sa nerazumijevanjem od strane generalnog stanovništva, kao i  sa plasiranjem izvrnutih ideja o nepostojanosti diskriminacije ljudi koji se identifikuju kao queer. Odgoj i osvještavanja stanovništva, ukoliko je vođeno feminističkim principa, dovodi do senzibilacije i povećanja inkluzivnosti. Zajednička i vječna spona među ova dva pokreta jeste vizija jednakog društva za sve, bez ikakvih izuzetaka, ali ujedno i poteškoće u funkcionisanju pokreta usljed patrijarhalne ideologije koja obitava na našim prostorima.

Navedene žene i njihova životna djela su podsjetnici na to da mi, žene sadašnjosti Bosne i Hercegovine, trebamo i moramo nastaviti borbu za naše punopravno mjesto u bosanskohercegovačkom društvu, te nastaviti započetu praksu inkluzivnosti unutar prostora za koje je nekada nepojmljivo bilo susresti jednu ženu.


"Ko val kada krene,

klikću, prolaze ponosno i moćno

u bolji život naše nove žene!"

- Vera Obrenović Delibašić, spisateljica.



Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.

Comments


  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram
bottom of page