top of page

Šetnja Sarajevom jednog ponosnog pedera

Šetam Sarajevom i gledam predivne bilborde koji šalju poruku ljubavi. “Ljubav je zakon” - koliko puno toga stane u samo tri riječi. Dok šetam, razmišljam o mnogo toga, ali misao koju ne mogu izbaciti iz glave jeste koliko sam ponosan na ovogodišnji slogan Bh. povorke ponosa, jer vrlo jasno govori o onome što nam je potrebno, o onome što nam nedostaje. Šetam s prijateljem, idemo na koncert i razmišljam koliko se slobodno osjećam iako sam u Sarajevu, iako sam javno autovan. Moj život više nije ispunjen strahom kao što je to ranije bio slučaj, osjećam se osnaženo i sigurno. Iza mene ipak stoje godine rada na sebi, ali stoji i toliko godina poruka ponosa i ljubavi koje povorka šalje tokom mjeseca juna.

Sjetih se koliko sam znoja, rada i energije potrošio u godinama aktivizma koje su iza mene i shvatam koliko toga još ima ispred nas da se uradi. Ali nekako se po prvi put osjećam sretno, s punim osjećajem nade i sigurnosti da naša borba može biti uspješna. Ove godine sam bio u nekoj čudnoj ulozi pomagača unutar organizacionog odbora. Nisam se uključivao u sve, stajao sam sa strane i posmatrao kako predivni ljudi rade fantastičan posao. Bila mi je čast doprinijeti, pa makar i s malim mrvicama. Njihov aktivistički duh, njihova žar, eh, to je ono što mene vodi da radim dalje, zbog čega ne odustajem. A zapravo sam često na toj granici. Granici odustajanja i nastavljanja. Ovaj duh, ovaj aktivizam i ova radost zbog malih pobjeda ono su što me nastavlja nositi i voziti dalje.

Šetam u nekom svom svijetu, potpuno miran, ponosan i sretan. Ipak, sve ovo prekidaju prijateljeve riječi: “Vidi šta su napisali!”, okrenem se i pogledam plakat postavljen kod Skenderije. Imam šta i da vidim. Neko je na staklo napisao “FUJ PEDERI”. U isto vrijeme mi se i smije i plače. Gledam u taj prokleti grafit i pitam se “Zašto?”.


Ovaj prizor naprosto je uništio moj osjećaj sigurnosti, mira i euforije. Sve je stalo, na par sekundi cijeli moj svijet je stao. Osjećao sam se kao da je sve što smo do sada uradili na neki način uništeno, poništeno. Trebalo mi je par sekundi da se priberem, da sagledam situaciju iz nekog racionalnog ugla. Mom mozgu je savršeno jasno da je ovaj grafit zapravo jadan pokušaj nekoga da širi govor mržnje, ali i činjenica da se za ovakve stvari mora odgovarati. Eh, tada sam se sjetio gdje je zakon i zašto je ovogodišnji slogan toliko bitan meni, ali i zašto bi trebao biti bitan i svim ljudima. Nisam imao šta reći. Nekako sam, iskreno, bio povrijeđen.


Nastavljamo šetati, a u meni se budi revolt. Osjećaj da jedva čekam povorku ponosa, zatvaranje ulica i jasno isticanje naših zahtjeva. U sekundi sam pomislio: “Joj, jest mi drago što će se sve zatvoriti i što pola grada mora stati.” Ako ćemo biti iskreni, to je ono što ja mrzim. Mrzim jer sve mora da se zatvori i mrzim što policija ne radi bolje svoj posao kada je u pitanju povorka. Ali sada, u ovoj sekundi, mi je drago. Jer izgleda da jedino tako, zatvaranjem ulica, blokiranjem grada i protestima, možemo doći do svojih prava i onoga što bi trebalo biti osnovna ljudska sloboda.


Šetamo se dalje, a ja sada aktivno razmišljam o slobodi. Pitam se šta je zapravo sloboda za mene i da li je uopšte imam. Shvatam da sam kroz sve ove godine zapravo samo proširio svoj ormar, ali da on nije nestao, da je opasnost svugdje prisutna. To mi je pokazao i ovaj grafit. Grafit me odveo do sjećanja na prijetnje koje sam dobio nakon druge povorke. Vozio sam se autom od Sarajeva prema Zenici. Stali smo da odmorimo kada sam pogledao u telefon. A tamo vrlo jasna poruka: “Naći ću te i ubiti, pederu jedan.” Tada me obuzeo strah. Zaista sam se uplašio za svoj život i živote meni bliskih ljudi. Sjećam se da sam se osjećao paralizovano i da sam jedva nastavio voziti. Ipak, ljudi oko mene su me podržali, stali uz mene i potvrdili mi da nisam sam. Tako je nekako bilo i sada, jer je prijatelj bio tu. Nisam sam, sjetio sam se toga, sjetio se koliko ljudi sa mnom osjeti ponos zbog onoga što jeste povorka. Sjetio sam se koliko zapravo možemo. Istina je da nemam potpunu slobodu, jer nemam ni sva prava. Ali isto tako je istina i da je ljubav stvarno zakon i da ga niko nikada ne smije prekršiti.

Ipak osvjestih ono glavno. Nije me strah, ne želim smanjiti svoj ormar slobode niti pobjeći. Svjestan sam mržnje, opanosti i manjka solidarnosti. Ali ipak ostajem ponosan na sve što smo uradili, na sve što jesmo i dobijam potpuno novo gorivo za povorku, potpuno novi doživljaj sigurnosti. Sam možda i nisam siguran, ali uz svoje jato, svoju porodicu koju sebi napravih, ja mogu slobodno letjeti i padati. To je čar porodice, to je čar naših života. 


Meni, kao čovjeku, kao ljudskom biću, zaista ne treba mnogo. Treba mi samo da budem siguran, slobodan i da nemam osjećaj srama. Jer dosta mi je tog “Fuj”, “Sram vas bilo” i slično! Dosta mi je toga da mi neko drugi govori čega da se ja sramim. Zašto da se sramim ljubavi? Ljubav je zakon. Ljubav nema etiketu. Ljubav oduvijek postoji! Ja sam samo neko ko se ne boji da voli i ko će zauvijek ponosno šetati Sarajevom. Zato se vidimo ove godine 14.06.  Na povorci u Sarajevu. Ja se radujem da šetam Sarajevom ponovo, jer da, ja jesam ponosni peder!


Pisao_la: Alex


Članak je objavljen uz podršku Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske. Sadržaj članka isključiva je odgovornost Autora_ke i nužno ne odražava stavove Tuzlanskog otvorenog centra ili Ministarstva vanjskih poslova i trgovine Irske niti Vlade Irske.

Comments


bottom of page