Đetić na Neđelji ponosa

Bio jednom u jednoj Crnoj Gori, u Podgorici, jedan prajd. Na tom prajdu bio i ja.

Nekako mi je tako najlakše započeti pisati svoj doživljaj prve parade ponosa kojoj sam prisustovao. Još se u meni slažu utisci oko svega toga. Sretan prije svega jer sam svjestan značaja tog događaja, pozitivne energije i pozitivnih ljudi, dok se druga strana mene opire razmišljanjima o tome zašto svoju prvu povorku ponosa nisam prošetao ulicama Sarajeva i zašto, pobogu, sva ta policija. Iako oni koji su ranije bili, kažu da se broj policije smanjio, meni se činilo i previše. Zar smo došli da hodamo s mitraljezima ili zastavama u bojama duge?! Još jedan od paradoksa društva…

Koliko god se čovjek osjećao hrabro, ponosno i sigurno, poklekne nekada pod činjenicom da živimo u svijetu gdje biti drukčiji često znači biti izložen opasnostima i teškoćama, no o jadikovkama drugom prilikom, treba se usredotočiti konstruktivnijim mislima.

Bio sam jako sretan pri dolasku u Podgoricu, kada sam vidio aktivitet LGBTIQ zajednice našega regiona, svu tu okupljenost i solidarnost.  Meni to kao mladoj osobi znači mnogo i daje mi snagu da nastavim boriti se jer su mnogi uložili mnogo truda da bi se dospjelo ovdje gdje se sada nalazimo, glede cjeloukupne društveno-političke situacije.

Moram priznati, sada kada sam se vratio svakodnevnici, neprestanice razmišljam o motu Montenegro pride-a „PODRŠKA – PORODIČNA VRIJEDNOST“. Potaknut sam svojim iskustvom jer sam ovih dana posjetio roditelje i zajedno pogledavši slike, videozapise i pričavši im o doživljajima, shvatio sam koliko sam neizmjerno sretan, ali da pripadam onoj manjoj skupini  ljudi koja je svojima roditeljima otvorena i još bitnije da ima podršku. Ta podrška je uistinu značajna, usudio bih se reći i presudna. U današnjim vrtlozima u koje nas život stavlja od najranije dobi, svakoj osobi je bitan onaj osjećaj da se može osloniti na nekoga u bilo kojemu trenutku, a taj netko je po pravilu roditelj. Oni su temelj i stup svega onoga što mi odlučujemo sami postati i postići u životu. Često ta podrška zna izostati u trenucima kada se odluči reći neke stvari naglas. Ne mogu ni zamisliti koliko je teško tim osobama kojima podrška izostaje i kolike borbe one vode kroz život. Upravo zbog toga treba ponosno šetati, pokazati da nismo ništa manje posebni ili manje vrijedni, nego prije svega ljudi, sa svim manama i vrlinama.

Ništa se ne može porediti osjećaju kada se zrake sunca prelijevaju tvojim licem i kada si okružen ljudima, ispunjen životom jer si tu da hodaš za sebe i za druge. Da hodaš, da pokazuješ da postojiš i ti, ti koji imaš sva jednaka prava kao i svi drugi. Pravo da budeš zaštiće_na/n, sret_na/an i bezbriž_na/an, sve to je nemoguće bez sigurnosti, povjerenja, podrške i ljubavi.

I nikada nije bilo toplije u decembru, nego tog 17. u Podgorici. Toplo vani, toplo u srcu.

Pisao: V.M.

Izvor: soc.ba

#paradaponosa #podgorica #prajd #prviprajd

  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram