top of page

„Čudan svijet, a skroz običan“

Članak je nastao uz podršku Programa podrške zaštiti ljudskih prava USAID/INSPIRE u sklopu projekta Unaprjeđenje sistema zaštite LGBTI osoba u Tuzlanskom kantonu.



Već danima se po društvenim mrežama širi novi val govora mržnje, koji je uzrokovao film. Animirani film za djecu, oko kojeg odrasli gube glavu. Kao da je u pitanju doslovno gubljenje glave, pokušava se stvoriti panika, poziva se na zabranu, uspostavljaju se „moralne vertikale“ u komentarima na portalima i društvenim mrežama. Govor mržnje, u javnom prostoru, jer čini se da mu tu rijetko nema mjesta.

O kakvom li se to strašnom filmu radi, da li je u pitanju nekakva promocija nasilja ili narušavanje nečijih prava? Da li je u pitanju prekrajanje historije po nekim novim šavovima koji će bolje odgovarati novim fašizmima koji su u usponu, pa ih se bojimo? Da li je u pitanju nešto eksplicitno i radikalno, nešto što po svaku cijenu treba zabraniti i skloniti, u ime viših moralnih vrijednosti bez kojih će nam se svijet srušiti? Ako je suditi po komentarima, definitivno jeste.

Radi se o filmu Strange World (koji unatoč savršenom nazivu ipak nije o stanju bosanskohercegovačkog mentaliteta), u Diznijevoj produkciji, koji je svjetlo dana ugledao dvadeset i trećeg novembra ove godine. Sam po sebi, film i nije nešto naročito, standardna Diznijeva animacija, porodična priča sa sretnim krajem, smiješni ljubimci i šareni kadrovi. Osnovne poruke filma su prevazilaženje generacijskih razlika i borba za očuvanje okoliša, ali ni to nisu te toliko kontroverzne teme koje su zapalile javni diskurs. Radi se o tome da je jedan od likova u filmu, šesnaestogodišnjak Ethan, otvoreno gej.

Tolika drama oko nekoliko scena u kojima se Ethan zacrveni pred roditeljima, kao i svaki tinejdžer kada mu spomenete simpatiju; ili u kojima se prijatelji šale na njegov račun jer mu se neko sviđa. Priča uopće nije o Ethanu, niti o Ethanovom životu, niti o Ethanovoj seksualnosti.

Najpozitivnija stvar u Ethanovom životu je činjenica da ima normalne roditelje, s kojima može otvoreno razgovarati. Mnogim roditeljima je, u ime njihove djece, ovaj film problematičan, valjda im ne odgovaraju pozitivni primjeri međuljudskih odnosa.

Možda je za djecu više nešto poput novog John Wicka, nešto „nabrijano“ i krvavo, pretjerano akcijski sa likovima koji se svode na komične stereotipe. Možda je za djecu više nešto poput laganih prazničnih komedija o tome kako se njih dvoje zaljube na prvi pogled a zatim im treba dva sata da se nakon minornog nesporazuma napokon uzmu i žive sretno do kraja života. Možda su to samo filmovi u kojima roditelji uživaju, filmovi na koje se lahko projiciraju nesigurnosti, pa se traži nekakav mačoizam ili romansa iz snova, traži se ono čega zapravo nemaju u stvarnom životu. Baš takvim žele predstaviti Strange World; kao nešto čega nema, nešto što istovremeno „kod nas“ ne postoji i ne bi trebalo da postoji.

Ne radi se o tome da li neko treba gledati ovake ili onakve filmove. Niko vas neće tjerati da gledate Strange World, jer Strange World nije propagandni materijal. Strange World je film koji jednostavno kaže „pa da, LGBT ljudi postoje“ i tu se završava sva priča (u normalnim, civilizovanim diskursima).

Niko ne tjera nikog da gleda ovaj film, ali neko bi volio da niko ne gleda ovaj film. Tako se desilo da je film uklonjen sa repertoara „Kulturnog centra“ u Novom Pazaru, kao i repertoara „Kinema Millennium“ u Tirani. Film nije objavljen na Bliskom Istoku, u Turskoj, Kini, Maleziji, Indoneziji, Pakistanu, Vijetnamu, Tanzaniji, Ugandi, Keniji, Nigeriji, Gani, Nepalu i Bangladešu.

Filmovi, ili bilo koji drugi sadržaji, kako bi ugledali svjetlo dana, moraju sakriti LGBT likove, kako bi bili iole prihvaćeni. Na taj način se briše vidljivost LGBT zajednice i u mentalitet se vraća teza o tome kako je to nešto što treba sakrivati, nešto što ne postoji, nešto što je nemoralno i loše, jer zamislite, ljudi se vole.

Slična je priča bila i sa Mumijevima, vjerovatno najpopularnijom crtanom serijom za djecu u poslijeratnoj Bosni i Hercegovini. Tove Jansson, gospođa koja je napisala Mumijeve, preko UNESCO-a ih je dala Bosni i Hercegovini, pod uslovom da se prikažu u svim dijelovima Bosne i Hercegovine.

Stigoše Mumijevi u Bosnu, iz Finske (doduše, animirani u Japanu), i djeca su bila oduševljena. Roditelji su također bili oduševljeni. Najbolji, najgledaniji crtani, i niko se tad nije sjetio da traži da se zabrani. Tove Jansson je u tom periodu bila u vezi sa svojom partnerkom Tuulikki Pietilä, po kojoj je inače napravljen lik Tutikija. Tu su i mali blizanci koji u jednoj od epizoda, u koferu donose veliku tajnu u kuću Mumijevih. U toj kući su svi dobrodošli, bez obzira o kakvim se stvorenjima ili metaforama radi. Mumi i Svire su naravno bili samo prijatelji, kao i Tove i Tuulikki, i sve je bilo u redu, jer je sve bilo dobro skriveno. Provuklo se ispod radara. Trebalo bi sada, prema logici sa društvenih mreža, poništiti vlastito djetinjstvo, jer ispade Mumijevi su nam urušavali moral, a nismo to ni znali. Čudno bi bilo, i smiješno, itkako smiješno.

Nikom nije smetalo jer kao djeca nismo znali da mrzimo. Nismo bili naučeni.

Autor: Kemal Alijagić


Članak je objavljen uz podršku američkog naroda putem Američke agencije za međunarodni razvoj (USAID). Sadržaj članka isključiva je odgovornost Tuzlanskog otvorenog centra i nužno ne odražava stavove USAID-a niti Vlade Sjedinjenih Američkih Država.


Comments


  • Facebook
  • Twitter
  • YouTube
  • Instagram
bottom of page